Noć je. Svuda je tišina. San je odavno iselio iz malog stana u suterenu, više ga ni ne posjećuje.

Vukašin je sam. Ne smeta mu memla koja mu razdire pluća. Ne smeta mu ni njegova prljava kosa ni miris ustajalog znoja. Nije se kupao danima. Sjedi, gleda u telefon. Samoća ga razdire, a tuga mu kida utrobu. Dah je plitak i kratak, fali mu vazduha. Udovi mu trnu, ne osjeća ni ruke ni noge. Svaki pokret je mučan i težak, kao da je tijelo pritisnuto betonom koji se steže. Praznina nastoji da rastrgne grudi, izleti vani i pokori čitav svijet. Između srca i stomaka, na mjestu predviđenom za dušu, skupio se grumen nikad neizgovorenih riječi i neisplakanih suza, obložen progutanim vriskom. Možda bi ga nekad i ispustio da nije zarobljen među zidovima u kojima ga niko ne bi čuo.

Umoran je. Želi da spava. Preklinje Morfeja što ga je napustio. Voli život, ali ga nema. Želi da prespava beživotje i probudi se kad svane. Želi da spava, da ga nema, makar se nikad i ne probudio.

Pričao bi. Postoje ljudi koji bi ga slušali, ali frekvencije koje bi nosile istinu i suštinu su nečujne za čovjeka.

Svijet stoji ali vrijeme protiče. Planeta neće stati. Sunce izlazi. Vukašina svjetlost nervira. Ustaje, navlači paravan. Njegov mrak ne prolazi. Nastavlja da gleda u prazno, maštajući o jutru u kom ga sunce neće nervirati.