Đavo bi ga znao da li je mladi plemić Nikolaj Vasiljevič Gogolj bio svjestan uticaja koji će proizvesti na rusku i svjetsku prozu? Dijelivši talenat, Tvorac je kod ovog gospodina bio baš izdašan – dao mu je ideje, svijesti, spoznaje da svoje poteze perom i mastilom pretoči u rođenje jednog cijelog književnog pravca ili pokreta – ruskog realizma. Njegov Šinjel ispod kojeg su izašli njegovi savremenici, a istovremeno i nasljednici (ovo nisam ustvrdio ja, nego Dostojevski) označio je početak kraja romantičarskih emocija i čestih pretjerivanja i, na pomalo mističan način, vjerovatno primjećen sa određenim vremenskim pomakom, trasirao put surovoj iskrenosti realizma.
Mrtve duše, rođene nekad kad i Šinjel, predstavljaju poemu..ne, ne...roman su...ne, ne...nije završen roman...Eto, to su vam Mrtve duše. Kritika se složila da je roman, iako je dovoljno da pročitaš djelo i da vidiš da priča sasvim izvjesno nema kraj, isto kao što kraj nije imala ni moja školska zadaća kad su me drugari iz ulice zvali na fudbal. (Poznavaoci lika i djela naći će opravdanje za ovo, ne moje, nego Gogoljevo).
Zašto bi neki književni kritičar digao glas i rekao da je nezavršeno djelo roman? Možda je ovo pravo pitanje ovog teksta. Dragi čitaoče, ne bih ti ovu tajnu otkrivao...to ćeš vala morati sam, jer biblioteka vapi za tvojim članstvom, a vala, knjigu možeš da kupiš za manje od tri kutije cigareta, ili dva pečena kukuruza na plaži u Makarskoj.
Ipak, dragi čitaoče otkriću ti nešto, što ni sam Gogolj možda nije znao. On je pisao o ljudima onomad, ponudivši nam svojevrsnu kritiku jednog staleža, pa i ismijavanje jedne pojave u nastajanju ili razvoju. Objašnjenja nam je prezentovao kroz detaljno dočaravanje mnogih likova iz djela. Ono što ni sam nije znao jeste da bi isto djelo mogao napisati i danas, jedino što bi ekipaž zamijenila crna škoda oktavija, a vjerovatno bi se i stil oblačenja prilagodio modernim vremenima. Kad je riječ o karakternim crtama likova, tu bi, komotno, naš ovovremenski Gogolj mogao da prepiše svoj roman iz devetnaestog vijeka.
Često ćemo čuti tezu da se istorija ponavlja ili se dešava ciklično. Čudna stvar – obzirom da tehnologija napreduje. Reklo bi se da tu cikličnost determiniše neka konstanta, a to bi dragi čitaoče bio karakter čovjeka, ili ako više voliš duša.
Trebalo bi sad napišem neku poentu ovog mog pisanja. Kad nije morao Gogolj na onoliki roman, neću ni ja na ovo.