Moj otac je bio običan, ništa posebniji od drugih osim što ima jedna stvar: nikada ga nisam video da nosi sat.
A opet, uvijek je svugdje stizao na vrijeme.

Gledao sam druge očeve kako užurbano odlaze na posao ili gdje god da su išli, nosili su satove. Ja sam mislio da je moj otac siromašan, i stideo sam se, priznajem. Toliko mi je smetalo da sam odlučio jednog dana da mu kupim sat, ne zbog njega već zbog sebe.

Skupio sam sav novac iz kasice i prema uputstvu druga iz odjeljenja otišao sam pješice u sasvim drugi dio grada nakon zadnjeg časa u školi.

Ulice su bile male i puste. To su ona mjesta gdje još možete čuti korake davno zaboravljenih ljudi.

Između dva ulaza bila je mala časovničarska radnja.

Spolja nije imala nikakav natpis osim izloga na kojem su bile navučene teške bordo zavjese , par ručnih satova i jedan budilnik, posvijetlio od sunca.
Prebirao sam novac u džepu, sve je tu. Znao sam da nije puno ali valjda će biti nečega, mora..

Ušao sam unutra.
Pusto.

Par slika na zidu, cvijet u uglu, stolice i pult na kojem je bila kasa.
Čekao sam neko vrijeme unutra, pažljivo se pomijerajući po radnji, nisam želio da napravim neku štetu jer i tako nisam imao puno novca.
Dosadilo mi je da čekam, i samo što sam krenuo da pređem prag držeći ručke ranaca obijema rukama , osjetio sam da nisam sam, kao da neko stoji iza.
Bio sam u pravu jer sam odmah utom začuo sam glas iza sebe:
- Izvoli dječače, kako mogu da pomognem?
Pomalo sa dozom straha i iznenađenja okrenuo sam se polako.

Začuo se zveket novca u mom džepu.

Iza pulta je stajao visok starac, duge zalizane sijede kose koja je štrčala ispod kape na glavi, dugačke brade i malih okruglih naočara.

Ali, ja se nisam uplašio starca, iz nekog razloga iako je djelovao ozbiljno imao je blag pogled, podsjetio me na mog dedu koji već odavno nije među živima.

- D...dobar dan - malo zam počeo da mucam. Moj drug me je uputio na Vašu radnju, ja sam došao da...-zastao sam jer su mi se osušila usta.
- Pa si došao da kupiš sat kod mene? - sasvim mirno i ljubazno reče starac.
- Tako je - polako sam pričao
Starac mi reče da sednem na obližnju stolicu i da ga sačekam par trenutaka dok on ne završi nešto.
Srce mi je tuklo, nikada nisam bio sam negdje da bilo šta kupim. Palo mi je na pamet da će se majka zabrinuti jer već kasnim kući na ručak ali sam se tješio sa tim da će sve zaboraviti kada pokažem tati sat. Biće ponosan, pitaće me oboje kako sam kupio sat, a ja ću im ispričati svaki detalj.

Jedva sam čekao da dođem kući, ali, sajdžija je imao drugi naum.
Starac se vratio, nosio je tri crvene kutije sa sobom. Polako je zaobišao kasu i sjeo preko puta mene na stolicu. Pažljivo je poređao kutije jednu do druge ispred mene, zavalivši se nazad u stolicu.
Daj Bože, mislio sam, da ima kakav bilo samo da odem odatle, gušilo me njegovo prisustvo.


Poslije ko zna koliko vremena, starac me upitao:
- Mladiću, mogu li te pitati nešto, ne boj se, nije ništa strašno?
Odgovorio sam potvrdno.

- Reci mi, da li znaš šta je vrijeme?- upita sajdžija

Ja sam prebirao po mislima, u školi sam učio da gledam na sat, znam kad zvoni da je kraj ili početak časa, kada je odmor, znam kad trebam da dođem na ručak, i kada pada noć da spavam.
Odgovoruo sam malo tiše:
- Vrijeme, to je kada gledamo na sat da ne bi zakasnili na čas ili kući na ručak, i kada je kasno uveče djeca moraju da spavaju. I tako svaki dan kad ustanemo je dan i svaku noć kada zađe Sunce je noć.
I sebe sam zadivio kako sam ovo rekao u jednom dahu.
Sajdžija me je pažljivo slušao i onda je otvorio prvu kutiju na stolu.

U njoj je bio zlatan sat, prelijep sa 12 dijamanata ali, u sredini nije bilo ničega samo prazni krug.
Nikad takav sat nisam vidio. Pomislio sam da nije neki novi model digitalnih satova.

Sajdžija onda reče:
- Ovo je zlatan sat kao što vidiš, ali on nije običan. On pokazuje buduće vrijeme, da, dobro si čuo. Nema kazaljke on je poput srca, samo kuca. Proročanski sat, tako ga zovem jer pokazuje slike onoga što dolazi.

Ja sam ostao zatečen. O čemu priča ovaj starac, kakvo buduće vrijeme, pa ono je isto svaki dan? Valjda.. on se igra sa mnom, zaključio sam. Već je počeo da me nervira i želio sam kući, a kupovina me više nije zanimala. Još sam i zakasnio kući, sve bolje od boljeg.

Sajdžija onda izvadi sat i dade mi ga u ruke.

Hladan i težak metalni sat. Gledao sam u njega zadivljeno a onda mi sinu misao koju rekoh naglas:
- Kako mjeri buduće vrijeme?
- Da bih ti to otkrio vratićemo se na moje pitanje: Šta je vrijeme?
- Još od davnina ljudi su imali potrebu da prate tok vremena koji se jasno vidio na promjenama u prirodi. Ti prvi ljudi su zaključili da postoji jedan, nazovimo to šablon po kojem se dijeli vrijeme na dan- noć, godišnja doba ali i starost.

Grčki filozofi su prvi počeli govoriti o vremenu. Mada, još nisi učio o tome, ali jedan Heraklit je govorio da: " sve teče i sve se mijenja", i dakako da je bio u pravu.

- A sada, da vidimo šta se krije u drugoj kutiji.

Uzeo mi je zlatni sat iz ruke i otvorio drugu kutiju. Htio sam da vidim majku, iz ekog razloga povjerovao sam sajdžiji, volio bih znati da li se ljuti ili brine.

Sajdžija se samo nasmijao, kao da je pročitao moje misli pa mi reče:
- Sve se majke brinu za djecu, to je normalno. Ali, ne brini neću te dugo zadržati ovdje.
I dok je govorio drugi sat, srebrni, stajao je u svojoj kutiji. Mada, i ovaj nije bio kao ni prvi, normalan, da tako kažem. Ovaj je imao kalendar?
- Bože, šta je sad ovo- promrmljah.

Sajdžija mi reče, sasvim normalno, kao da tu nema ništa neobično:
- Da li znaš šta je sat?

- Kakvo pitanje, pa naravno da znam. Sat je jedna mala kutija sa mehanizmom, zupčanicima koja ima kazaljke; malu i veliku; jedna pokazuje sat, a druga minute. Neki satovi imaju i alarm pa se nalazi i treća, tanja kazaljka na satu.
Osjetih nanovo ponos svojom odgovorom.

- Dosta dobro mladiću, vidim da imaš znanja. Tačno, sat je sprava kojom mjerimo protok vremena. Nekada davno, još u Vavilonu, to je stari svijet koji danas ne postoji, ali se nalaze tragovi te civilizacije, svakako ćeš to učiti u školi.
- Ti drevni ljudi koristili su sunčani sat. Pratili su sijenku koju je pokazivao štap- gnomon, i tako su gledali položaj Sunca.

- Ovaj sat nema kazaljke, ali, ima kalendar. U njemu su upisani svi trenuci od početka praćenja vremena.

- Dakle, vidio si sat koji pokazuje budućnost, kao i ovaj koji bilježi prošlost.
- Ali, budućnost nije u našim rukama a prošlost je bila.
Zamisli da si na mostu, ispod tebe je rijeka. Čovjek gleda čas iza, čas ispred. Rijeka ide svojim tokom a on i dalje stoji na mostu, od njega ništa ne zavisi jer je on samo posmatrač.

- Tako smo i mi, samo posmatrači koji nemaju uticaja na vrijeme, iako toliko žurimo da sve stignemo, stalno negdje kasnimo, za sve nam se odbrojava čas, minut, sekunda. Istina je, mladiću da mi niti možemo usporiti svoj život za sekundu niti ubrzati vrijeme za minut.

Nema šanse da ću ostati više ni minut u ovoj radnji, hoće sigurno da me pokrade, samo mi namjerno skreće pažnju glupostima. Misli ako sam dijete da može tako, e pa neće moći.

Kad mi sajdžija ponovo prekinu misli.

- A da te pitam, šta misliš, zašto je ljudima potrebno da znaju vrijeme? - reče i zaćuta očekujući moj odgovor.

Ovo pitanje je bilo teže od prethodnog, morao sam da promislim mada što bih se trudio i da mislim kada sam htio da odem.
Stari sajdžija je i dalje čekao odgovor.
Ja sam na kraju rekao:
- Pa da ne bi kasnili u školu, na posao. Ili kad putujemo negdje da znamo koliko je sati i kad krećemo na put.

Sajdžija onda otvori treću kutiju.

Ja sam mislio sigurno će biti neko treće čudo od ko zna čega napravljeno kad ono, običan sat.

Sajdžija mi dade sat u ruke i zamoli me da ga navijam po vremenu koje je sada.
Ja sam pogledao druge satove I vidio da je na svima 14:25 h.

Evo, predadoh mu mali sat sa crnim kožnim kaišem koji nije imao nikakvih ukrasa osim kazaljki.
Bezuspješno sam ga okretao i osluškivao, ništa posebno, običan je zaključih.

- Znaš, reče sajdžija, svaki čovjek ima početak i kraj. A život na ovom svijetu je doista kratak, za prirodu oko nas, je poput života leptira, pa i to će se jednom srušiti i nestati, ničeg živog biti neće.
- Iz tog straha od prolaznosti čovjek je našao način da "uhvati" vrijeme tako što je napravio sat. Istina je što si rekao, moramo znati za vrijeme zbog praktičnosti našeg života, ali isto tako nam pokazuje da smo bliže kraju nego početku.
-Neka te ne rastužuje ovo, jer vjeruj mi, brojni naučnici, filozofi su oduvijek pokušavali da shvate zašto je potrebno da znamo to. Pa su tako, rekli da je vrijeme mjera promjene u prirodi, fizičari su zaključili, većinom razumije se, jer uvijek ima suprotnih mišljenja, a to je da je to prostorno vremenski kontinuum koji se može rastezati i usporavati zavisno od brzine i gravitacije.

- Ipak, kada uklonimo sve ovo, koje nam objašnjenje ostaje?

Ja ni ovo prvo nisam shvatio a ponajmanje to zadnje, i još me pita šta ostaje a ja ni sam nesvjestan da sam išta rekao, odgovorih:
- Ništa..
Sajdžija se nasmija, pa reče:

- Ne, griješiš. Ne postoji ništa što ostaje od nečeg. Ima jedna sila, toliko veličanstvena i mudra. Mi ne možemo spoznati umom, već samo srcem.
Kako Ibn Arabi kaže: Vrijeme je relativno i iluzorno, postoji samo u umu i svijetu fenomena. Stvarno postojanje je vječno Sada gdje Bog jedino postoji, gdje nema promjene i protoka vremena.
Mozak mi je kipeo. Nisam mogao da izdržim pa sam ga pitao:
- Čekaj , hoćeš da kažeš da ono što ostaje to je Bog, i da je on vrijeme?

- Opet žuriš mladi čovječe. Da, ostaje Bog ali ne, On nije vrijeme, on je njegov Gospodar. On je izvan vremena, nije njime ograničen, nepromjenljiv je, sveprisutan. Sve djeluje po Njegovoj volji, određuje kada se nešto dešava, i zašto si ti na primjer, došao danas baš kod mene, i koliko ćeš ostati, dakle sve promjene u univerzumu jer ih vidi sve zajedno u trenutku kao jedno vječno Sada.
- Vrijeme, svemir, sav materijalni svijet je privremen, promenljiv, Bog je izvan toga.

- Daću ti jedan razumljiv primjer. Voliš li čokoladu?

- Da..mada nisam znao kakve sad to ima veze sa svim ovim što priča, i tako ne mogu da ga pratim.

- Zamisli da jedeš čokoladu. Kockica koju si već pojeo je prošlost, kockicu koju sada jedeš je sadašnjost, a kockice u omotu su budućnost. Bog je kao ruka koja drži čokoladu sve vrijeme. Dakle, On je uvijek prisutan izvan protoka vremena. Shvatio?

- Da, da...- odgovorih srećno

- Vrijeme je jasan znak prolaznosti i podsetnik na Sudnji dan, zato se Allah dž.š njime kune u Kur'an-u (u suri Al-Asr, 1-3)
"Tako mi vremena -čovjek je doista na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine.."

Zato imamo još jedan mali podsetnik na tu prolaznost, a to je sijenka. Ona je metafora promjene i Allahove moći, jer sve što je na dunjaluku ima svoj uspon i svoj pad. Sve je uređeno savršeno
" ni list ne otpadne a da On za njega ne zna...".

- Vidiš koliko je čovjek sićušan pa opet, on misli da može upravljati svime a nikakve koristi nema od toga.

Uz dozu srama i treme, upitao sam sajdžiju :
- Pa kako onda, kada znamo da ništa nije naše niti smo ičeg vlasnici, kako da živimo a da ne izgubimo razum zbog te stvari o prolaznosti koju spominješ?

- Lako, reče sajdžija, budi sin, čovjek vremena. Živi sada i gledaj svaki tren kao blagoslov i milost. Nauči srcem da vidiš stvari koje se dešavaju sada. Posmatraj prirodu, gledaj kako se Božija kreacija odvija iznova i iznova stvarajući toliko mogućih promjena. Gledaj na svaku sekundu kao dar koji ti je dat, i potrudi se da ga iskoristiš za dobro. Ne žalosti se zbog budućnosti jer ništa ne možeš promijeniti, niti tuguj za prošlosti zato što se zbilo ono što je trebalo na način na koji je moralo. Stoji na mostu sadašnjosti i gledaj u nebo, ne u rijeku koja teče, slušaj srce kako kuca i neka ti ono bude kompas šta treba da radiš, nećeš pogriješiti nikada mladiću.

Ostao sam zatečen. Sve što sam čuo me je dotaklo i duboko protreslo iznutra.

Držao sam ruku na srcu osjećajući njegove udarce.

Sajdžija se okrenu, pogleda na sat pa uz osmijeh reče:
- Hajde, misim da te čekaju na ručku, vrijeme je da kreneš.

Smijao sam se. Nisam bio isti dječak koji je došao u radnju, nešto se promijenilo u meni i to sam osjećao.
- Sat! - viknuo sam, zaboravi sam da sam došao po njega.
Sajdžija mi je dao jednu crvenu kutiju i rekao da je to njegov poklon za mene.
- Hvala, ali ja nemam toliko novca, znate ja imam samo...- zavukao sam ruku u džep sa novcem

Sajdžija me nježno zaustavio rukom i rekao:
-Ja te nisam pitao da li imaš da platiš, ovo je moj poklon za tebe, mladiću. Ja se tebi zahvaljujem jer si ovom starcu uljepšao jedno podne. Ne dolazi mi puno mladog svijeta kao nekada, mada kad pomislim, ne znam kada sam zadnji put nekome dao sat.

Njegov topli osmijeh i blag pogled su u meni izazvale pravo divljenje, sramio sam se jer sam bio neljubazan ranije. Uz drhtaj ruke primih poklon koji sam spustio u torbu.

Obećao sam mu da ću doći kad god nađem vremena, mada mi je napomenuo da je škola važnija a da će on uvijek biti tu, svakog dana, na istom mjestu.

Potrčao sam kući koliko me noge nose. Još sa vrata, kada sam ulazio, majka je počela da me kritikuje ali ja je nisam čuo.
Prošao sam pred nje do dnevne sobe u kojoj je sjedio otac za stolom i držao cigaru u ruci.
Nisam zapamtio šta je rekao i da li je, ali znam da sam posegnuo rukom u torbu i izvadio poklon. Odmah sam mu ga predao.
Zavladala je potpuna tišina.

Bio napet, jer nisam znao šta će otac reći, majka je već došla u dnevnu sobu i pitala šta je to.
Ćutao sam i gledao oca.

U njegovim očima nešto je zasijalo. Jedna iskra svjetla koju nikada nisam vidio a dobro sam znao očeve oči.

Odložio je cigaru u pepeljaru na stolu i polako ustao do komode na kojoj se nalazi veliki televizor i puno nekih ukrasa i ramova sa slikama.
U trećoj ladici sa dna, izvadio je jedan zavežljaj i stavio ga na sto do mog poklona.
Kada ga je otvorio, ista kutija kao moja.

A šok koji je uslijedio bio je veći.

Otvorio je obije kutije, u njima je bio identičan mali sat sa crnim kožnim kaišem.

- Ali...kako...- mucao sam.

- Sine, - reče blago otac, i ja sam svom ocu dao isti sat kada sam bio mali, baš kao i ti meni. Ja ne trebam vrijeme da znam da živim, a sve što radim uvijek radim tako što slušam svoje srce. I ti sine moj, držao je ruku na moje srce, živi isto. Trudi se da budeš sin vremena. Ne žuri nigdje niti se osvrći za ničim. Sve što se desi sada, Bog ti je dao pa smireno primi. A ja ću biti uz tebe dokle god budem mogao.

I dodade:
- Šta kažeš da u petak poslije škole, oboje odemo do sajdžije i zahvalimo se na poklonu - reče, nisam ga vidio poodavno, i nasmija se.
- Može, usliknuh veselo.

Držao sam ruku na srcu svaki put tokom života kad god sam nešto doživio. Nikada nisam nosio sat, a bio sam jedan sasvim običan otac malog dječaka koji je danas okasnio kući iz škole.