Prvi znakovi unutrašnjeg raspadanja koji su izgledali sasvim normalno (ili: kako je čovjek naučio da sam sebe podnosi uz dozu ironije i tri aspirina)

U prvim nedjeljama pandemijske samoće, raspadanje se nije javljalo naglo. Nije to bila eksplozija, već tiho, sitno i uredno rasipanje - kao kad ti iz puknute kese curi brašno, a ti nastavljaš hodati, misleći da je to „ništa“. U unutrašnjem svijetu pripovjedača, raspadanje je teklo postepeno, kako i dolikuje nekome ko vodi dnevnik mamurluka i duševnih taloga.

Nestanak osjećaja za realno vrijeme
(početak propadanja satnog mehanizma u glavi)
Prvo je vrijeme počelo da se ponaša kao razmaženo dijete:
čas trči, čas stoji, čas se uvrijedi.
Sedmice su se prestale razlikovati. Ponedjeljak je ličio na četvrtak, četvrtak na prošli život, a petak na fikciju. Pripovjedač je u bilježnici zapisao:
„Ako vrijeme ima smisla samo kad ga dijeliš s nekim, onda je sad postalo kao stari sat na kredencu - radi, ali ne pokazuje ništa.“
Časovnik na zidu je otkucavao, ali glava više nije.

Porast dijaloga sa predmetima
Čovjek bi očekivao da će u samoći progovoriti zidovi. Ali ne - u ovoj priči progovorila je šolja za kafu. Prvo stidljivo, u sitnim satima:
- Zar opet mene pereš? Zar se nismo dogovorili da me koristiš jednom dnevno?
Kasnije i blender:
- Nemoj me više gledati tako. Ja sam sprava, nisam terapeutsko rješenje.
A onda i frižider, najglasniji od svih:
- Ako me još jednom otvoriš, počinjem škripati iz protesta.
U bilježnici Mukostaj stoji zapis:
„Kad počneš razgovarati sa stvarima, imaš dva izbora: ili si pjesnik, ili je vrijeme za ljekarsku pomoć. Pripovjedač se odlučio za prvu opciju - spašavajući preostalo dostojanstvo.