NA GRANICI VREMENA

Ne sjećam se kada je zima bila ovako horna za oranje. Volovi nisu nimalo zapinjali papcima, već su vukli ralo kao kroz sutliju. Čak je i žutlja, ilovača po okolnim brdima bila raspita kad se previje preko gvozdenog pluga.
I stari ljudi, a i moje godine mi govore: koliko je ovo lijepo vrijeme milo srcu jer olakšava teret posla, toliko će nas namučiti iduće godine, jer rijetka su sjećanja da je poslije ovako mirne zime, bez smrzli i mokrine, došlo berićetno proljeće i ljeto. Obično bismo se ili gušili u vodi ili padali od žege.
Aa, šta možeš.
Niti kap kiše zaustaviti sa neba, a ni sunce žarko stjerati za oblak.
Na nama je da se prilagodimo.
I hodže su zborile da ima zapisano kako je Pejgamber kazivao da kiša pada samo zbog hajvana. Kad je Ademov sin ubio svoga brata, još tada je znano da će teško biti insaniti do Kijametskog dana.
Kiša je i milost i blagoslov. A bez toga nema hajra. Ne može se naprijed.

Jedini u selu imam volovski par.
Ostali su ili ih izjeli tokom rata, ili je neka vojska otela, ili im ih je sad oduzela ova nova vlast.
Baš me prošle hefte Muharem upitao kako sam ja to sačuvao svoje volove. Eto, rekoh, što sam bio budala. Htio ja istjerati lisca iz šume, pa mi se odbilo o glavu.
Došao meni Halilov mlađi sin, onaj malešni. To je onaj što je od četrdeset i prve vezao ruku za strop sobe i spavao sa podignutom rukom. Proleti ptica – on diže ruku. Rekoh: „Hani, hajvanu, ptica je.“ Kaže: „Ne znam ja čija je to ptica.“ Eto kolika je budala bio.
Čim su partizani prešli Sanu, on leti i viče: „Mamo! Mamo! Zašivaj zvijezdu na fesić!“
Tako se i umiješao među njih i sve im je rekao ko je šta radio po selu.
Zbog njega Hajrudin zaglavi u hapsi. Kazao partizanima da je prodavao krompir Švabama. Hajrudin ga isprebijao i sad tegli u rudniku sa bukagijama na nogama.
I tako, došao on meni.
Sad je vlast. Osoran. Kao nešto ljut. Našiljio obrve. Gleda me k’o četnika. A ja se smiješkam. Znam ja što me tako gleda. Zna on koliko ja znam o njemu prije dolaska partizana, a on ne može naći ništa prljavo o meni kako bi me smaknuo ispred svojih očiju.
Pita on mene što će mi volovi. Rekoh: „Ako ponovo izbije rat, da naše partizane hranim.“ Mislio sam ga s tim skinuti sa svojih leđa, on, lisac ko lisac, kaže: „Fino. Dok čekaš rat, sutra dođi u kamenolom da vučeš kamen za kljevačke kuće.“
Rekoh: „Dobro, a ko će to platiti?“
Kaže: „Niko.“
„Pa za šta radim, za koga?“
Kaže: „Za narod, za vlast, za državu. Neće volovi stojati onako.“
I tako sam ti ja sam sebe u balegu gurnuo. Vučem kamen po vascijeli dan, a Kljevčani leže. Upregli žene i čeljad u plugove, uzorali polja i sad dangube, a ja, kad sam bio pametan, sad teglim.
Jučer jedan dječačić donese haber od svoga babe da dođem uzorati njihovu baštu. Platio je unaprijed, što je danas rijetkost. Ko ima – plati, a rijetko ko odmah plati. Čuva paru za belaja.
Teška su vremena pa se sa svakim grošom insan rastaje k’o sa voljenim insanom. Ko nema paru, uzima na din i obraz pa do prvog Bajrama. Ko nema ni tako, onda dođe i naradi, pošalje čeljade da kopa, kupi sijeno.
Kaziva moja snaha, pripovijeda se šta je žena ostalo bez ploda sve vukući plug i brnače. Četa djece se mogla roditi, al’ eto... Crn vakat.

Avlija u koju sam došao ista je kao i sve druge. Još je kao rana na koži koja polako zarasta. I ovaj komad zaograđenog dunjaluka oporavljao se od rata.
Tu je kuća kamena sa podrumom koja se još dorađuje. Blata i truleži okolo nema jer nema ni kiše. Ima nekoliko starih hrastova, bagrema i par oraha.
Zemlja je crnica, prhka, torna. Vidi se da se đubri i prevrće godinama.
Volovi polako idu do kraja pa zanose na drugu stranu i bez moje riječi. U ovome smo isti, i ja i oni. Oni upregnuti u ralo, a ja u teret života, u teret države i par moćnika koji gospodare mojim, svačijim znojem.
Zamišljeni volovi – ko zna kuda im misli letaju, možda do proljetne trave ili zobi koju će dobiti kad se posao svrši.
Zamišljen i ja. Čvrsto držim i čuvam da se ne izgubi pravac brazde, razmišljam kako u ovom vaktu djecu izvesti na put hajra, kad u tom trenu plug izbaci nešto kao bjelkasto iz zemlje i prevali na drugu stranu.
— Hooo!
Viknuo sam i volovi su stali. Obojica zakrenuše glavu da vide šta se dešava. Znaju da se rijetko staje usred reda.
— Dobro je, dobro…
Govorim im ja kao insanima. Moraš tako s njima. Drugačije nema ni prijateljstva ni suradnje među nama. Oni otresoše glavom i nastaviše gledati ispred sebe.
Vratio sam se korak unatrag. Spustio sam se na koljena i počeo da tražim ono što je prekinulo kavgu koju sam vodio sa samim sobom.
Znam da nije kamen, jer je bilo čudnog oblika. Prstima sam rovario, misleći da se šejtan poigrava sa mnom, izaziva i ismijava moju znatiželju, kad ono…Bio je to komad kosti čudnog oblika. Pronašao sam ga pod zelenim busenom.
Sjeo sam na brazdu i krenuo da prstima sa nje skidam zemlju, pa pomislih, šta to radim. Gubim vrijeme. Sigurno je nečiji đukac zakopao oglođanu kost od hajvančeta.
Ali bila je to ljudska kost. Dio usta. Vilica.
Znači, istina je što su stari pričali da su ovdje nekad bili mezarluci.
Govorio sam sebi gledajući unaokolo. Nije mi bilo jednostavno. Nije strah,nego....,neću da mislim na ono što nije moguće.
Zagledao sam se u kost.
Gledao sam u prednje zube koji su se ukazali kada sam skinuo zemlju, pa sam jezikom prelazio preko svojih zuba i nije trebalo mnogo da razaznam da je riječ o donjoj vilici.
Uzeo sam kažiprst i palac lijeve ruke i oko te vilice napravio kao obruč, kao potkovicu. Uzeo sam veličinu, a onda sam tu mjeru sa dva prsta, taj obruč, stavio na svoje lice kod donje vilice i bilo je gotovo iste veličine.
To mi je kazalo da je ova vilica pripadala odraslom insanu.
Vilica je imala i sve zube, zdrave i jake. Taj insan je morao imati između dvadeset i trideset ljeta kada je umro. Poslije tih ljeta teško se održe svi zubi na okupu.
Ženska vilica nije, u to sam siguran. Vilica kod žena dosta je manja od muške. Ova odgovara mojoj veličini, a naše žene izgube pola zuba do tridesete rađajući djecu.
Moja nana je govorila:
„Ako budem uvedena u džennet, tražit ću od Allaha da mi dadne sve zube i pečenog horoza, da se bez muke najedem.“
Držao sam taj komad čovjeka koji je možda bio veći i jači od mene. Sad mi je na dlanu.
Mislim: od čega li si ti, hudnjače, tako mlad pod ledinu otišao? Je li te bolest izmučila ili te stigla sablja dušmanina? Možda zbog bekrijske tuče u mejhani?
A šta ako je bio čestit, hizmetio imanu, pa ga takvog Bog vratio sebi, čistog, da ga ljudi ne pokvare pa izgubi džennet?
Mogao sam samo nagađati.
A šta ako je bio silni zulumćar, nepravednik, pa mu ovo bi dio kazne da mu duša rahmeta nema?
Opet samo nagađam, a njegovo je zapisano. Nadam se da je uspio sakupiti i prenijeti na onu stranu dovoljno dobra.
Osvrtao sam se oko sebe.
Pitam se: gdje sam ja to?
Kakvo je sad ovo mjesto — ova avlija, ova bašta?
Iz kuće dopire plač djeteta. Živi se kao i jučer, kao što će se i sutra. Ne znaju šta zemlja krije po kojoj hodaju svaki dan,a sigurno ih i ne zanima. Misli su drugačije. Kako ostati čvrsta imana,kako ostati na nogama,pri pameti,kako ostati živ i tako u nedogled.
A ti, pod njihovim nogama,sigurno ni slutili nisu da će tako brzo biti zaboravljeni.
"Vah!Vah! Kud nisamo bili bolji ljudi" – možda tako govore.
Opet ja nagađam i prelazim na stranu na koju ne smijem.Brzo sam rastjerao sve sumnje i otišao od te misli.
Šta je bilo, bilo je.
Često sebično sebi oduzmem slobodu razmišljanja, jer, nisam vješt,nije mi duša prljava da izmišljam razloge i da se oslobađam krivice,ako pogriješim. Sa ljudima je lahko ali je nečasno.
Prema Bogu je besmisleno.
Radije šutim.
Ovo mjesto nije ni sveto ni kleto.
Ovo je granica vremena.
Prelaz iz jednog zemana u drugi zeman.
A granica se udara tamo gdje se mrtvi zaborave. Tamo gdje niko ne obilazi grobove.
Ustao sam teško, vukao noge od umora i prišao maštrafi vode koji mi je domaćin ostavio. Uzeo sam abdest. Tu na orahu visila je motika. Uzeo sam je.
Otišao sam do obližnje međe. Tamo gdje ljudska noga ne gazi.
Iskopao sam rupu i zatrpao kost. Preko zemlje stavio sam i jedan kamen.
Okrenuo sam se Ćabi, četiri puta sam digao ruke i klanjao mu dženazu. Podigao sam ruke i zavapio milost i oprost, za njegovu dušu.
Vratio sam se plugu i volovima.
Vratio sam se životu.
— Heepp! — viknuo sam, a oni krenuše dalje.
Dok sam držao pravac, nogom gurao brazdu da se ne vraća, smijao sam se.
Ako me neko gledao, sigurno je rekao: vidi budalu, sam sebi se smije.
A meni na um pade: ko li će između mojih kostiju sijati grah i mrkvu? Heej živote...
Heej! Gdje su silni carevi i carstva golema? Eno ih u gredici luka.
Ne turkesaj poganim jezikom! Govorio sam sebi vrlo kratko ozbiljan.
I dalje sam se smijao zazivajući Božije ime.
Od muke.
Od muke sam se smijao…,
inače bih zaplakao,a onda...,
možda i pameti izgubio.

Husein Muratović
Sanski Most,
2026.