Na kraju godine neka se sklope riječi koje su se pravile da znaju kuda te vode.

Neka tišina, stari čuvar jezika, prinese kap što je prva pala, kao što se čuva ono što se ne objašnjava.

Neka blato ne bude teret, nego sjećanje na tlo iz kojeg si ponikao.

Neka svjetlucanje lokvi bude tek dovoljno sveto da se u njemu prepoznaš.

Neka te prati blaga nesigurnost, koja ne plaši, nego tiho podsjeti da si još uvijek živ.

Neka putokazi ostanu malo krivi, tek toliko da se ne osloniš sasvim na njih.

I neka te čuva rečenica koju si cijelog života nosio, a nikada izgovorio - kao da pod pazuhom kriješ komad neba dok prolaziš decembarskim sokacima, gdje se mirisi zadržavaju duže nego ljudi, i gdje se tišina ne boji hladnoće.

Paučina među prstima.
Umor koji ne traži ime.
Tišina što diše sporije od tvog daha.

Ništa se ne gubi kad postane povjetarac. Samo se povlači, kao dah decembra što zna da mu je ostalo još malo -

pa zastane, tek da položi ruku na tvoje rame, da te ne zadrži, nego da ti kaže da je u redu nastaviti dalje.