Ležala je utabana u snijegu.
Svakim novim korakom,
Novim vojničkim čizmama
I cipelama gospode,
Sve je bivala dublje zakopana
U bijelom pokrivaču.
Padale su pahulje
Po mladim i ozarenim licima
I borama smijalicama.
Po njenoj kratkoj plavoj kosi
I njegovoj svijetlosmeđoj.
Po plavim očima
Koje su oboje imali,
Samo što su njene imale
I nijansu sive.
Siva u njenim očima
Najavljivala je nadolazeću tugu.
Nikad prežaljeni gubitak.
Nesvjesni.
Mladalački naivni.
Budućnost im je bila skrojena
Od želja i snova.
On da joj sagradi kuću
S prijateljima.
Ona da je ukrašava.
Željela je kanarinca.
Žutog.
Pustila bi ga ona iz kaveza.
Neka slobodno leti po kući.
„I kad dođu gosti?'“, pitao bi je on šaljivo.
„Pogotovo kad dođu gosti“, odgovorila bi mu ona.
Imala je vrcavi osmijeh,
Koji je on toliko volio.
Molio je Boga,
Da im da djevojčicu
Koja će imati njen osmijeh.
Žene koju voli.
Molio je Boga,
Da i njihovoj kćerki
Da nekoga ko će je voljeti,
Kao što njen otac
Voli njenu majku.
Onda su ga pozvali iz vojske.
Došlo je naređenje s visoka.
„Ne idi.“, molila ga je ona.
„Vratiću se.“, trudio se da je utješi.
Poljubio je nju
U obraz i u čelo.
Poljubio je i njen stomak.
Tri godine je prošlo.
Niko se od tamo nije vratio.
U njihovoj maloj kući,
Još uvijek ga čekaju
Žena koju je toliko volio
I djevojčica koja ima njen vrcavi osmijeh.
A njihova fotografija,
Koju je on nosio u džepu,
Leži utabana u snijegu
Tamo gdje je on
Posljednji put prošao.