Sreća.
Tačka u svemiru mog beznađa
gdje se osamim od misli
koje su me previše puta izdale.
Tamo odem,
nakon što prohodam
sve postaje što nisu moje.

Sreća.
Gdje stanujem kad nemam kome,
Gdje živim kad uspomene zbore,
Daleko od svih mjesečina
Što noćima more...
Tamo gdje nema ni odraza,
Niti svega od čeg' strahujem.

Srećo,
ja sam putnik s diplomom lutalice,
general tuge u civilu.
Nosim kofer od sumnje
i dnevnik pisan na marginama shvatanja.

Srećo,
ja sam onaj što su ga nekad zvali
„dijete koje obećava“,
a sad više niko ne pita
kako sam.

Srećo,
Samo sam prolaznik i kratko te susretnem.
Vječiti putnik sa najtežim rancem.
Lijepo mi je kod tebe.

Srećo,
nisam tvoj,
ali sam ti nalik.
Po tome što ostajem
kad svi odu.
Po tome što ćutim
kad me najviše ima.

Kad me pokupe
kao pogrešnog putnika,
i kad me odvezu
dalje od mene samoga,

ja ti se vratim,
kao zadnja misao
na jastuku koji pamti
svaku glavu osim moje.

I kad na horizontu
opet zavlada pustinja,
a glava izgubi ime,
slušaj:
moji će koraci plesati
po rubovima praznine.

Srećo,

Ako ovo nije kraj,
šta još treba da izgubim
da bi me prozvali živim?