Ne tražim vam dopuštenje.

Naučila sam ga prestati tražiti.
Klimanje glavom u znak potvrde.
Da sam dovoljno dobra
I da dovoljno dobro znam šta mi je i šta bih trebala raditi.

Ne tražim vam dopuštenje.

Naučila sam na vrlo težak način,
Poznat onima koji žele da izrastu
I razviju svoju ličnost i kapacitete u nešto veliko,
Što nadilazi ono što im je isprva bilo suđeno i namijenjeno.

Ne tražim vam dopuštenje.

Tražiti dopuštenje osjećam kao moliti za mrvice hljeba.
Milostinju, koju će vam udjeliti samo da bi i oni sami
Bili prihvaćeni od strane javnosti.
Jer se to podrazumijeva.

Ne tražim vam dopuštenje.

Ni da potvrdite moju snagu i važnost.
Ili date aplauz zbog puta koji sam prešla
I onoga što sam morala naučiti da bih izašla.
Iz pustinje u kojoj nije bilo oaze,
A svaka nova pješčana oluja
Donosila bi novi veo tamne noći.
Noć bi trajala toliko dugo,
Da sam imala tek nekoliko minuta da hodam na svjetlosti.
Iz najdublje vode, u kojoj živi svijet, nije bio naviknut
Na svjetlo ili čovječju ruku.

Ne tražim vam dopuštenje.

Nijedan aplauz sada ne može biti ni blizu
Ljubavi i vrijednosti koju sam sama sebi dala.
I svaki novi dan biram da dajem.

Ne tražim vam dopuštenje i priznanje svoje boli.
Jer niste me vi iste ni spasili.