Glavni lik, Mustafa, nam biva predstavljen odmah na početku kao osoba koju cijeli Doboj slavi jer je bio najveći junak u banjalučkom boju a bitka se odigrala pod Banjom Lukom 4. augusta 1737. godine, gdje je bosanska vojska izvojevala pobjedu. Pet juriša razbilo je austrijsku vojsku i natjeralo je u bijeg, ostavljajući 1300 mrtvih, barem je historija tako zapisala. Autor pripovjetke nam daje jedan drugi uvid u mikro-svijet jednog junaka koji unutar fikcije teksta ne vjeruje da je on upravo to što misle njegovi suvilajačani. No opreznost sa kojom nam je predstavljen tekst, opreznost sa kojom se gradi fabula je još jedna od Andrićevih potraga za identitetom ili barem poziv čitatelju na potragu za identitetom.

Glavni lik napušta odjednom Doboj pored sveobuhvatnog slavlja i kreće u biti na put prema Sarajevu gdje će se i okončati njegov život.
Vrijeme odvijanja pripovjetke je nekada poslije banjalučkog boja, a glavni lik Mustafa je slavljenik vilajeta Doboja, ali ako pozorno poslušamo ton opisa od strane Andrića, tog svoga glavnog protagoniste vidjeti ćemo da on ne može samom sebi biti junak. On je ustvari antijunak, odraz svega što su naslijeđa donijela - on je dio ratnog mehanizma, osoba koja iako je bila u medresi i upoznata sa šerijatom, a vrlo rado ubijala. Akter ne može poslije svih ratova da spava, muči ga besanica, a kada spava u rijetkim navratima groznice, on ima noćne more koje su toliko vividne, jasne. U tim momentima prikazuju mu se likovi koji su ili ubijeni sa njegove strane ili koje je vidio kako su bili mučeni. Vrijeme u tekstu je neki postratni period, a glavni junak Musatafa iz percepcije 21. stoljeća podsjeća dosta na vojnike Amerike koji su se borili u Vijetnamskom zaljevu i pri povratku iz rata, oboljeli od PTSP- a.


Dvojaki identitet Mustafe Madžara, sa jedne strane junaka kojeg Doboj slavi, a sa druge strane jednog zarobljenog, progonjenog čovjeka koji je svjestan svoga „ junaštva“ ali nesvjestnog da je indoktriran
u sklopu ratnog mehanizma, crta jednu sliku jednoga naroda.
Identitet glavnog lika u pripovijeci, skrojen je od početka, njegovim djelovanjem, njegovim životnim izborima još od prije samog „ centralnog“ događaja za njegove sugrađane, odnosno banjalučke bitke. Oni njega slave, ali on sam sebe ne može da slavi. Njegov cijeli put koji je prelazio od Doboja do mjesta gdje umire je njegova želja da shvati svoj život, oblikovan krvlju, oblikovan sada već u tekstu kroz njegove snove kako o podvizima, ali isto tako i samim osobama koje na jedan način oštetio sa jedne strane. A sa druge strane koja je tačnija, njegov put je vrsta bijega od samog sebe, gdje je progonitelj, on, Mustafa Madžar koji progoni svoj život. Potpuno nemoćan predsobom i svojom prošlošću i njenom iracionalnosti on pokušava preživjeti vlastiti progon. „ Oplemenjeni“ tradicijom neke druge kulture, Mustafa je jedan od mnogih koji su se borili protiv svega što im je rećeno da je zlo zaboravišvi da je istinsko zlo negdje daleko u nama samima.
Svijet je ipak pun gada, bilo krštenog ili nekrštenog, glavni „ negativni“ heroj Mustafa govori više puta. Na kraju ipak sustižu nas naši zločini, vjeruje Andrić u ovoj pripovijeci. Ako ništa čeka nas dok trčimo goli od pohmanitale rulje, neki tamo, kako reće autor, stoji cigan koji će nas pogoditi komadom željeza u sljepoočnicu i tu ćemo pasti mrtvi na pod. Progonitelji će nastaviti pristizati, kako oni koji žive u našim noćnim morama ili našim besanicama ili možda u našoj tradiciji.


Mustafa Madžar mora biti simbol problematike kulturnog ( ili bilo kojeg drugog) identiteta u kontekstu Andrićevog rada, a samim time Bosne i balkanskih naroda, koji su dobar dio svoje historije proveli pod vladavinom drugih imperija. Prvi razlog zato što teritorija na kojoj se nalazi, Mustafa, je oduvijek bila mala raskrsnica tuđih imperija koje kada bi došle, a najčešće i ostale, bilo bi iz razloga što je područje bilo bogato resursima- samim time, vrijeme koje su te imperije provodile na teritoriji uslovljavalo da njihovi običaji i tradicije smetnu prethodne, one izvorne. Drugi razlog je imanetno povezan sa prvim, ustoličavanjem tradicije ili čak da se ohrabrimo i nazovemu istu „ školom načina života“, kolonijalne imperije su pravile unutar kulture nove ciljeve članovima društva, omladina je počela vojevati tuđe bitke baš kao i naš glavni protagonista, koji na kraju i umire za u biti tuđu ideologiju.

Personifikacija jednog naroda, crtanje jedne države, kroz jednoga lika nije nepoznato Andriću. On mora sažeti jedan identitet u jednu osobu jer je mora pojednostaviti osječaj koji mu se nalazi na „ plečima". On, Andrić, mora staviti svoje srce u lik unutar svojih radova, pa bio to i na koncu čak „ negativni“ heroj kao što je Mustafa Madžar.