Ne poznajem osobu koja nikad nije bila „negdje između“.
To je valjda univerzalno iskustvo.
Negdje između toga, kad smo naučili da vezujemo pertle na patikama ili cipelama u čvor,
I kad smo završili osnovnu školu,
Jedva smo čekali da sjednemo za klupama u srednjoj.
Ili bolje reći, da budemo van njih.
Jer nije bila stvar u klupama.
Htjeli smo da što prije budemo tinejdžeri,
Kakve smo gledali na filmovima
I o kojima smo slušali u popularnim pjesmama.
I bili smo tinejdžeri.
Negdje između toga, kad smo postali tinejdžeri
I kad smo napunili 18 i birali
Ko će otići na faks,
A ko će se odmah zaposliti.
Ko će studirati u svojoj državi,
A ko će otići vani.
Negdje između, željeli smo da se i to što prije završi.
I da odrastemo.
Neko je završio faks,
A neko se odmah zaposlio.
Neko je ostao u gradu u kojem se rodio,
A neko počeo živjeti u inostranstvu.
Sa nekima smo ostali prijatelji,
Sa nekima se slabije čujemo,
A neke nikada više nismo vidjeli.
Negdje između toga smo odrasli.
Većina nas je što prije željela posao, kredibilitet, odgovornost, brak i djecu.
A bilo je i onih koji to nisu željeli.
Već su nam rekli – sve ima svoje vrijeme.
Ti su stvarno i čekali svoje vrijeme.
Otišli su da putuju i otkriju sebe.
Da vide svijet i izgrade svoj svijet u sebi.
Ti su nas plašili.
Izazivali nemir u nama.
Pa smo ih htjeli staviti u kalup.
Njih smo prozvali čudacima.
Njima smo rekli da će žaliti što nisu neke stvari ranije postigli.
Njima smo rekli – prolaze vam zadnji vozovi.
A gdje prolaze ti zadnji vozovi?
Baš me interesuje.
Gdje toliko žure?
Na kojoj stanici staju, pa da ih možemo stići.
Negdje između pametovanja i naše žurbe da stignemo i budemo sve na vrijeme,
Malo smo im zavidjeli.
Negdje između svega toga,
Zaboravili smo da živimo.
A oni su živjeli.