Jesen ima neobičan način
Da najavi novi početak.
Taj početak ne dolazi sa razglasom
Ili iznenadnim prekidom i dramskim preokretom.
Nije uopšte zanimljiv.
Ništa se vidljivo neće promijeniti
I nema grandiozne filmske muzike
Da suflira publici da glavni lik ide
Na herojsko putovanje.
Da putnik izlazi iz voza na sljedećoj stanici.
Piscu malo stvari promakne, znaš?
Tako sam i ja, nimalo olako shvatajući svoj spisateljski dar,
Dala sebi zadatak da primjećujem.
Pa sam primjetila da u junu stvari naglo završavaju.
U julu, već je mnogo opcija, a nijedna nije da pustimo.
U mjesecu avgustu se mirimo s tim da je završilo,
Iako bismo sve dali da je potrajalo.
Negdje pred kraj avgusta, lik lagano hoda
Ka zalazećim suncu na horizontu.
U septembru, kad počinje jesen,
Lik pušta da mu vjetar dokotrlja
Osušeni list do čizme.
Negdje u daljini, vidi se izlazeće sunce
I čuje zvuk voza.
Negdje s jeseni, gorak osjećaj je pri dnu grla,
Ali jezik može da osjeti slatko.
I - bilo je - i dalje pitiska grudi,
Ali raduje i ono da će biti.
Ljepše. Bolje. Lakše.
Valjda zato jesen piše najljepšu poeziju.