NEKA PROCVJETA

– Šta to radiš agušo!? – uzviknula je jedna žena, hvatajući se rukama za kameni zid dok se istezala na prstima kako bi što bolje vidjela šta se dešava s druge strane.
Pod zidom,u susjednoj avliji klečala je Hamzaginca dok je motikom rovarila po zemlji. Čuvši iznenadni upit izrečen čudnim hrapavim glasom,brzinom munje navuče zar preko lica i podiže glavu. Kad ugleda poznat lik, poskoči na noge dok se hvatala za prsa.
– Draga Huzejfa, to si ti! – uskliknu prestravljena Hamzaginca, podižući zar s lica. Huzejfa, žena koja se prikrala, brzo zategnu usne da joj ne izmakne osmijeh – Duša mi poskoči do guše, kako si me prepala – nastavila je uplašena žena. – Vrebaš okolo ko' smrt. Po glasu sam mislila da je nekakvo muško.
– I ne bio mi glas ko u muška kad povazdan vičem na one svoje po kući. Ništa me ne slušaju. Nego, šta to radiš?
– Mah… – odmahnu rukom Hamzaginca - Patim se...– obrisa znoj sa čela i nasloni se na motiku – Svako proljeće duž cijelog zida pođe rasti nekakva travulja. Okopam, a ona opet poraste. Ako zapustim, izbije do mojih koljena. Ružno vidjeti, a zla se ne možeš riješiti. Ova zima iz koje smo sad izašli bila je dvadeset i peta otkako sam se u ovu kuću udala. I moj Hamzo govori da je i njegova mati svako ljeto po nekoliko puta plijevila i čupala, a zlo opet poraste.
– Svašta… – reče Huzejfa, naginjući se preko zida da bolje vidi. – A jesi li ikad ostavila, da poraste, pa da vidiš kakva je to trava?
– Nisam nikad, a i čemu to. Trava kao trava – reče Hamzaginca mršteći gadljivo lice dok je jednom nogom iz pritajenog bijesa od umora udarila u busen koji je stajao pored nje.
– Ništa nećeš izgubiti. Ne ugrožava te. Neće ti ognjište srušiti. Pusti neka poraste. Pusti neka procvjeta, pa ćemo vidjeti. Nema u tome nikakvog zla.

Dva mjeseca kasnije…

– Je li ovo ona trava što je od udaje čupaš ili si nešto drugo posadila? – upitala je Huzejfa, naginjući se preko kamenog zida.

Na licu Hamzagince razvi se ozar dok je gledala kako je duž cijelog zida izniklo cvijeće: listovi kao ona oštra gusta trava, a iz grmova izbijaju prelijepi, veliki narandžasti cvjetovi.
– Jeste, jeste, Huzejfo! – uzviknu Hamzaginca iz daljine dok je žurno prelazila premo avliju da dođe do zida. – Poslušah tebe i pogledaj ovu ljepotu. Avlija mi oživjela. Da nisam mog Hamzu poslušala, ili da sam jednu godinu omašila, uživala bih u ovome i ja i moja bašča svih ovih dvadeset i pet ljeta. Ali eto... Takav je naš insan. Strah mu od malena uguraju u dušu pa boji se i svoga sutra, a kamoli da nešto više uradi od ovog grmlja. Nosila je moja kćerka jedan cvijet starom uči da ga pita kakvo je to cvijeće. Kaže – posebna sorta ljiljana. Ujutro se otvori, a navečer zatvori i time je svoje završio.
– Svašta… Svega na Božijoj zemlji – reče Huzejfa i na tren joj se izmami osmijeh pa se brzo zamisli. Kao da je bujice ružne sjete ili osjećanja počela nositi spokoj sa
njenog lica.
– Reci Mašallah – uskliknu Hamzaginca promatrajući kako se njeno lice mijenja. – Nemoj mi sad ureći ovu ljepotu tim šarenim očima. Ne brini. U jesen ću ti izvaditi korijena pa i ti sebi usadi.
– Halali agušo. Nešto mi naumpalo – reče Huzejfa obarajući pogled dok se u trenu izmjeni.
– Šta je...Nešto si i bijela u licu? – upita Hamzaginca približavajući se kamenom zidu.
– Mah… – skrenu pogled Huzejfa pa vrhovima prstiju protrlja oči. – Muči me onaj moj stariji sin.
– Da nije hasta, ne daj Bože!? – uskliknu Hamzaginca pa utiša svoj glas prikrivajući rukom svoja usta.
– Ne! Nije, jezik pregrizla – poviče Huzejfa dok se bura podizala u njenoj duši – Nego… hoće da ide u Beč da uči za hećima. Kaže, dosta je ovaj narod mlad pod ledinu išao zbog sirćeta na nogama, Hrustini trava i hodžinih zapisa. Kaže mu moj Mustafa: sine, ti si pametan i bistar momak, oni će tebi fes skinuti i na svoju stranu te prevesti. Još ćeš kaurkinju oženiti pa je ovdje dovesti da mi po kući u obući hoda. Nemoj da moje i materino srce pati. Šta će svijet reći.
A on govori: ne boj se, babo, ne mogu oni meni iz prsa ništa iščupati.
Ne spavam noćima draga moja Hamzagince. Ne znam šta da radim… – govorila je Huzejfa, gledajući u svoje stope dok su se suze počele gomilati.

– Pusti ga neka procvjeta – reče Hamzaginca pa se dva pogleda sudariše.
Jedna obori glavu,druga pomilova cvijet.

(Priča je plod moje mašte.)

Husein Muratović
Sanski Most,
2026.