Dok on odlazi, ti stojiš s druge strane vrata, ne slomljena na podu, već uspravna, u svom crnom kaputu, sa pogledom uprtim u prazan ram na zidu. To je tvoj oklop. Zabrana okretanja je tvoj način da sakriješ "unutrašnje krvarenje" koje bi on video u tvojim očima da se samo jednom osvrnuo.
Zaboravi na cveće i patetične poruke u četiri ujutru,
ljubav se u ovom gradu
meri po tome koliko dugo možeš da ćutiš
dok se vozimo taksijem preko mosta,
a da tišina ne postane žilet koji nam seče grla.
Gledam tvoj profil u odsjaju uličnih svetala,
izgledaš kao skica za neki film
koji nikada nećemo snimiti,
savršen, distanciran i prokleto tuđ,
dok ti prsti nervozno dobuju po staklu
u ritmu nekog džeza koji mrzim.
Prodali su nam priču da se srca slamaju uz tresak,
uz vrisku i lomljenje jeftinih tanjira u kuhinji.
Ali prava istina je mnogo tiša,
mnogo prljavija:
srca se rone polako,
kao fasade na starim zgradama,
ciglu po ciglu,
dok ne ostane samo skelet
kroz koji duvaju vetrovi
si nose miris tuđih parfema.
„Dobro sam“, kažem, a to
„dobro“ ima ukus pepela i bajate kafe,
to je naša lozinka za poraz
koju niko ne želi da dešifruje.
Ja te večeras samo molim.
Spakuj te svoje poglede
u kutije od cipela,
ostavi ključeve na komodi,
pored onog praznog rama,
i nemoj da se okrećeš kad zatvoriš vrata.
Viktorija Stojovska
