Ako „svi pišu pjesme“, znači da će praktično svaki čin izražavanja kroz riječi, ritam ili metaforu moći biti shvaćen kao poezija. Poezija nije samo u formi—ona je i u namjeri, u osjećaju koji izaziva, u svjesnom ili nesvjesnom izrazu koji prenosi iskustvo ili emociju... Međutim, postoji razlika između bilo kojeg teksta i teksta koji doista rezonira kao poezija. Ako svatko piše pjesme, tada tehnički sve može biti poezija, ali kvaliteta, intenzitet ili smisao poezije i dalje ostaju važni. Poezija ne postoji samo formalno; ona se prepoznaje i osjeća. Drugim riječima: da, sve može biti poezija, ali sve neće biti poetično...(Da, ovo je bilo samo da bi se popunio prostor, pošto za objavljivanje bilo čega mora se ovdje imati napisano najmanje 150 riječi.)

PJESMA RASPADAJUĆIH CIPELA

Sjećaš li se davnog doba

Lijeva će desnoj cipeli

Kad smo ono kupljene bile

U butiku - je l’ se tako veli



Ah, bilo je to vrijeme

Ljubavi i velikih radosti

Mnogih sjetnih riječi

I neprolazne mladosti



Na brzinu nas isplatili

Za jedan tili čas

Nismo mi nikog birale

Drugi su birali nas



Danas dok se gužvamo

Negdje iza vrata u kutu

Patimo za krasnim danima

Kad bile smo stalno na putu



Za vremenom akcije

Nježnosti i putovanja

Ulaska u neke pjesme

Valjanja oko panja



Sad toga više nema

Nesta sve što je valjalo

Postalo nam danas jasno

Koliko mnogo se ukaljalo



I samo još sjećanje osta

Na ljubav i cipele čedne

Što jutros cvile u kutu

Zadnjeg stiha pjesme jedne