Sigurna sam da svi vi, koji danas čitate Plenum, znate bar jednu pjesmu velikog Mike Antića. Veliki je to um bio, dosljedan svoje titule pjesnika. Mika je velika emocija i niko nikada neće moći biti kao on ma koliko se trudio i pokušavao. Gospodine Antiću, hvala Vam za Vaše pjesme zbog kojih često ulazim dublje u tematiku i srž vlastite postojanosti.

Danas analiziramo djelo Nepovratna pesma. Tema ove pjesme je odlazak u svijet i avantura koju biramo kada se odvažimo na taj odlazak nasuprot tzv. ukorijenjenosti. Veliki je to put, često težak i posut bolom prožetim nostalgijom.

U prvoj strofi pjesnik jasno upućuje čitaoca da se ne premišlja i ako jednom zaista odluči otići onda nema mjesta povratku.

Pjesnik kaže da :” I ja bežim bez povratka. Nikad neću unatrag.”, stoga niko od nas ne bi trebao da se vrati ako se jednom odluči na bijeg. Oni koji bježe više nemaju stalan dom, oni su u potrazi za nečim novim što im može ispuniti pluća i ponovo ih učiniti živima.

U trećoj strofi jasno stavlja do znanja da ćemo osjećati sjetu za onim što ostavljamo pa nas pita šta nam znače staro sunce, stare staze i stari prag, jasno stavljajući naglasak na ono što je staro.

Četvrta strofa objašnjava da je sve za čim se može patiti tu, sve što ostavljamo neće pobjeći, ali ako se ipak vratimo onda smo nemoćni za dalji razvoj. Vraćamo se svojoj ukorijenjenosti i ostajemo srezanih krila nemoćni da istražimo ambicije koje nam griju krv.

Peta i šesta strofa govore o tome kako cijeli svijet počinje malim koracima, a tek nakon toga postepeno ide ka većem.

“Od reke se dete uči

ka morima da poteče.

Od zvezda se dete uči

da zapara nebo sjajem.”

Sedma, osma, deveta i deseta strofa govore o rutini u kojoj je opasno ostati ako nisi naviknut na to. Pjesnik smatra da nam je cijeli svijet na dlanu i mi se moramo potruditi osvojiti ga.

Jedanaestom strofom pjesnik nas ohrabruje da se ne plašimo neuspjeha, već se bez imalo straha vinemo u visine i pokažemo i sebi i životu da smo rođeni za velike stvari.

Dvanaestom strofom nam ukazuje da ne znamo šta se nalazi tamo negdje daleko, a trinaestom da koliko god život i avanture koje klijaju u nama mogu biti gorko plaćene, uvijek se ide naprijed bez osvrtanja nazad!

Posljednja strofa se sastoji od jednog stiha koji glasi: ”Nemoj nikad da se vratiš.”

Da sumiramo, mišljenja sam da se treba odvažiti i poslušati avanture koje kolaju organizmom te im se prepustiti. Mika misli da bi vraćanjem ostali na mjestu nemoćni za dalji razvoj, ali ja ipak mislim da se čovjek može vratiti svemu što je ostavio jednom kada donese pregršt avantura i naučenih lekcija u njedrima.

Pjesmu je moguće pronaći na ovom linku .