NEPOZNATI LJUDI

Putem uz brijeg, sa čaršije, ide mladi trgovac – pogrbljen, visok i vitak, crne brade, vedra lica. Nije zamišljen. Sve misli u vezi s trgovinom ostavio je u dućanu. Dok lagano hoda, razgleda krajolik i prvi pozdravlja svakog prolaznika. Zastane, prodivani koju riječ i uz blagoslove, rastanu se.

S obližnjeg minareta začuo se glas mujezina i, taman kako je naumio, stiže na vrijeme,a poslije namaza na kahvu i slatko kod brata, u gornji dio šehera.

Kuća njegovog brata bila je najviša u tom dijelu šehera. Bijela trospratnica sa tri doksata, velikim čardakom s mušebakom i prostranom avlijom ograđenom kamenom.
Njegov brat nije bio trgovac. Znatno stariji od njega, obrazovan čovjek – muderis. Radni vijek započeo je kao imam, potom učitelj u medresi, pa muftija. Jedno vrijeme boravio je i u Stambolu, a sada je čekao novu dužnost.

Drvena kapija na avliji obično je bila zamandaljena. Prvo se pokuca, potom bi neko od hizmećara pitao, pa tek onda otvorio. Sada je kapija bila poluotvorena – taman da mladi trgovac prođe. Ipak, nije ušao tek tako; blago se zagrcnu pa nakašlja, da najavi svoj dolazak.

Na prvu, nije bilo nikoga – osim jeseni koja je već zašla u bratovu baštu. Kaldrma koja vodi do kuće bila je prekrivena lišćem i tada, pred kućom, u cvijetnjaku spazi jednu ženu.

– Nemoj trgati cvjetove – prozbori mladi trgovac. – Neće ti cvjetati iduće godine.

Žena zastade, okrenu glavu, spusti zar preko lica i potom se uspravi. Jesenje sunce baci svjetlost na crni zar, na kojem se ocrta osmijeh.

– A ti si, divere – uzvrati žena. – Merhaba ti. Kako si?

– Merhaba i tebi. Dobro je, Bogu šućur. Zatvorih ranije dućan, rekoh da svratim kod brata na kahvu i slatko prije mraka – reče trgovac vedro, gledajući u plavo nebo.

– Kahve ima, a slatko… bogami, ako bude nafaka.

– Što, je l’ to neko ima?

– Ima ih, ima. Cijeli dan sjede, vaze, povaljali se po minderluku; da im mekinja izneseš, i to bi pojeli. Sve generali poslije bitke: trebalo je ovako, trebalo je onako. Da ja tako ležim, živjela bih hiljadu godina.

Trgovac ovu priču isprati osmijehom, jer je znao o čemu govori.

– Ko biva, vama ženama treba mnogo da se nagovorite za kahvu.

– Bogami, ti znaš reći – uzvrati žena.

– Znam, znam… – nasmija se trgovac.

– Blago onoj tvojoj s tobom. Nego, hajde… vidi šta kazivaju. Treba li te najaviti?

– Nisam haberdžija iz Stambola.

Na njegov vedri duh žena samo mahnu glavom i nastavi svoj posao.

Zatvorivši kućna vrata, trgovac već u hodniku jasno ču buku pomiješanih glasova i nadvikivanje, tako da je bilo teško razabrati o čemu govore. Bez ustručavanja, odmah se uputi prema njima.

Uđe i stade na početku velike, dnevnom svjetlošću obasjane prostorije. Zrak je bio zagušljiv, ustajao; pomiješani mirisi hrane, duhana, kahve i stomačnih gasova. Zaudaralo je kao da je nešto crklo.

Divanhana je bila okružena minderlukom, na čijem pročelju je sjedio njegov brat, a s obje strane, po odjeći se moglo prepoznati, sjedilo je pet šeherskih uglednika. Pred njima sofre i hastali krcati hranom – slatkom i slanom, šerbetima i voćem.

– Merhaba, efendije – prozbori trgovac s blagim osmijehom.

Razgovor se prekide i nastade tajac.

– Ooo, taman na vrijeme. Donesi mi hladne vode – reče jedan uglednik, podižući maštrafu.

– Halalite ako vas ometam. Došao sam da posjetim brata,ako smetam..– reče trgovac, gledajući u brata, koji nije progovarao. Na njegovom licu vladala je neopisiva zbunjenost – ne iznenađenje, već nelagoda.

– Ovo ti je brat? – upita jedan uglednik, upirući prst u trgovca.

– Da, braća smo - prekide ga glasno trgovac. - Nekad i on to sam zaboravi. Pa da, razumljivo – nije baš zanimljivo, niti pohvalno, u ovako visokom društvu govoriti da imaš brata, običnog dućandžiju – govorio je trgovac, ne podsmješljivo, već kroz šalu.

– Šta pričaš to – uzvrati brat, povisivši ton i podiže obrve, ali bez bijesa. – Spominjao sam te mnogo puta, ali ljudi ne pamte. Da bi te upamtili, moraš biti neko ili učiniti nešto veliko. Šta ću kad nisi poznat kao mi. Kako god… efendije, ovo je moj brat Fejzullah. Ima mali dućan dolje u šeheru. Hajde, sjedi. Što stojiš tu?

– Hoću, hoću, nego prvo da se upoznamo. S kim imam čast? Ko su efendije? – reče trgovac vedro, raširivši ruke.

– Šta reče, bolan, i osta živ! – uskliknu jedan.

– Vah, vah… – dodade drugi. – Al’ nas uvridi.

– Je l’, bolan – tiho prozbori treći, ispruživši vrat prema bratu trgovca – jesi li siguran da je ovo tvoj brat? Meni se i dalje pričinjava Smajo hizmećar. Zato sam i isko od njega vode.

– Kako, bolan, ne znaš ove ljude – reče brat kolutajući očima, upozoravajući ga.

– Ne znam – uskliknu trgovac. – Zar ih moram znati? Je li vi stvarno mislite da vas ljudi pamte zbog turbana? O, vi izgleda dugo niste bili na mezarju da vidite kako se ljudi pamet. Zar mislite da vas ovi ogrtači i turbani čine poznatim i cijenjenim? Ako koristite strah i prijetnju da biste stekli ugled, doći ćete do njega, ali ne kao insani, već kao grubijani.Čast vašem znanju i titulama – koje se olako skidaju s glave i sele na drugu – ali prava vaša vrijednost i poštovanje je u ispravnom postupanju i odgovornom korištenju tog znanja i titule. Zar vam je toliko stalo da vam se ljudi klanjaju? Jest li negdje ostavili svoj trag osim udubljenog minderluku i iskrivljene kičme osedlanog konja.
Da vas pitam nešto… poznajete li ćoravog Hasana?

Prisutni se u čudu zgledaše.

– Ne znate – nastavi trgovac. – Ja ga znam. Znaju ga mnogi.Ostao je sam, potpuno slijep. Ne može raditi, ne može živjeti. Moja hanuma i ja pomažemo koliko možemo. Isto tako i Omera bez jedne noge. Žena mu umrla od sušice, a ima četvero male djece. Pomažemo i Latifovu udovicu s troje nejake djece. Nisu sve udovice bogate kao opjevana Džafer-begova.
To su ljudi koje ja poznajem. Koji su meni, i po čovječnosti i po dinu, važni. Ali eto… nisu nam svi pogledi isti. Kako god...
Idem sad. Halali, brate, ako sam vas omeo. Doći ću drugi put. Allahemanet.

– Allahemanet, moj Fejzo…Allahemanet – uzvrati jedan od uglednika, gledajući zamišljeno u svoje nokte, s blagim osmijehom na usnama.

Trgovac zastade na vratima, sasluša pozdrav i izađe.

Na ulazu opet naleti na bratovu ženu, ovaj put usplahirenu.

– Hodi malo vamo – reče žena šaptajući, zatvarajući vrata. – Jesi li ti svjestan šta si i kome govorio? Pa oni vedre i oblače!

– Ne razumijem – reče trgovac, namrgođen.

– Ništa… hajde ti. Sve će se samo kazati. Poselami mladu.

Trgovac zbunjeno napusti bratovu kuću, ugodnog raspoloženja, ne opterećujući um događajem.
Takvo stanje potraja do sutradan, kada se na vratima njegovog dućana pojavi poznanik – sada u svojstvu multezima.

– Selam alejkum, dobri moj Fejzo – prozbori tiho.

– Alejkumu selam, dobri moj – ustade trgovac vedro i pozdravi ga. – Kojim dobrom?

– Belaj – uzvrati, vadeći hartiju iz bensilaha. – Pročitaj. Kadija je naredio naplatu ratnog poreza. Nisi platio ni po prvom ni po drugom sultanovom fermanu.

Trgovac uze hartiju, pročita i osmjehnu se.

– Pa ja sam ovo platio. Šta je ovo?

– Ne znam. Tad nisam bio multezim. Rekao sam isto kadiji. Nemoguće da Fejzo nije platio. Kaže, defteri kažu drugačije. Fejzo, ovo će ti uništiti trgovinu. Ako želiš… mogu jedno oko zatvoriti pa da...

– Ne – reče trgovac odlučno. – Ni govora.

– Ali, Fejzo, niko neće znati…

– Ne – ponovi. – Hvala ti.Samo... prenesi kadiji moje selame i reci mu neka sad dobro udefteri. I neka zna da meleci na njegovim ramenima isto tako deftere,sve,za Sudnji Dan.

– To da mu kažem?Jesi siguran – zaprepasti se multezim.

– Siguran k’o što tebe gledam.

– Pa šta ćeš sad?Ako želiš,mogu ti pomoći. Nije ni moja plata ko zna šta ali može ti poslužiti.

– Hvala ti ko bratu - reče trgovac dok ga tapše po ramenu. - Ne brini.Moja hanuma i ja skupit ćemo ovo malo jada i krenuti put Stambola. Negdje ćemo se skućiti.

– Odlaziš? Predaješ se tako lahko...

– Znaš šta je govorio Poslanik kad je napuštao Mekku… Od tebe mi nema ljepšeg grada, ali da me moji nisu istjerali, ne bih otišao. Nadam se da to nećeš doživjeti,a ja se ne predajem nego samo hoću da živim. Nešto bih te zamolio.

- Šta god brate moj...

– Htio sam ti reći… ponosan sam na tebe. Na znanje i odoru koju nosiš. Ali budi pameta,čuvaj obraz i ne daj da te ta kapa na glavi učini zlim. Ne daj da bude iznad tvog ponosa već da bude tvoj ponos.
I još nešto… kad odem, prodaj moju kuću. Tim parama pomaži ćoravog Hasana, hromog Omera i šeherske udovice. Tebi na amanet moje riječi, a meleki nek deftere.

Trgovac iz džepa izvadi ključ kuće, spusti ga u dlan poznanika i stegnu mu ruku. Bez riječi, pogledom se pozdraviše.

- Idem sad na mezar hafiz Saliha,da poljubim njegov kameni turban. Bila mi je čast poznavati takvog bosanskog insana kojem kapa na glavi nije zamračila oči i srce.

Trgovac produži,otvori vrata dućana pa zasade...
- Mmmm....Kako fino mirišu Mehini somuni...

Husein Muratović
Sanski Most,
2025.

Foto:Al