Osobenost autora i posthumni roman
 

Roman Omerpaša Latas, čiji se naziv često pojavljuje i u obliku Omer - paša Latas (u zavisnosti od jezičkog standarda), posljednje je djelo iz pera Ive Andrića, za sada jedinog laureata Nobelove nagrade za književnost na prostorima našeg jezika. Prvo izdanje roman je doživio 1977.  godine,  dvije godine nakon što je njegov autor preminuo. Sastavljeno od fragmenata i pripovijetki nastalih u periodu od dvadeset godina (od 1950. godine, pa sve do Andrićeve smrti), djelo je prema izvornoj, Andrićevoj ideji trebalo da predstavlja hroniku razvoja grada Sarajeva, ali se vremenom pretvorilo u roman ličnosti, čiji se život prati kroz priče sporednih likova, ali i atmosferu u gradu u kojem je Omerpaša stolovao. Roman je ostao nedovršen, a niko se nikada nije prihvatio nezahvalnog zadatka da isti u potpunosti dovrši. Priređivači i lektori prvog izdanja dozvolili su sebi tek toliko slobode da raštrkane fragmente uklope u jedinstvenu cjelinu na osnovu Andrićevih zabilješki i pisanih uputstava.
 
O geografskim odrednicama Andrićevog opusa u napomeni izdanja sarajevske Svjetlosti iz 1981. godine, napisano je sljedeće: Tri grada za koja su vezani Andrićevo rođenje, djetinjstvo i mladost (Travnik, Višegrad i Sarajevo) postala su pozornica radnje najvećeg dijela njegovih proznik radova.
 
Iz pomenutog, bosanskog trougla Andrić crpi većinu svoje inspiracije, tražeći istovremeno, kako sebe, svoj identitet, duhovno i porijeklo u svakom drugom obliku i prapočetak stanja kolektivnog duha bosanskohercegovačke raje, čije osobine Andrića nisu napustile ni nakon dugog niza godina provedenih diljem evrope, u diplomatskoj službi.
Uzmemo li u obzir činjenicu da autor nije dočekao trenutak publikacije svog posljednjeg romana, Omerpaši Latasu ta okolnost daje na značaju, a istovremeno i obavija roman velom mistične nedovršenosti usljed koje je Andrić, ni kriv, a ni dužan, čitaoce uskratio za svoj završni sud o jednom narodu, jednoj zemlji i mnogim, različitim istorijama iste. U poređenju sa ostalim klasicima Ive Andrića, kao što su Na Drini ćuprija ili Travnička hronika , Omerpaša Latas je znatno slabije poznato djelo, ali nekolicina karakteristika svrstava ovaj roman u sam vrh autorovog plodnog opusa, a to su: konciznost pri upotrebi istoriografske građe, jednostavna, ali efektna karakterizacija likova i njihova upotreba u svrhe analiziranja društva, te naposljetku konačnost odnosa prema sopstvenoj tematici. U nastavku ovog paragrafa, a za potrebe  uvoda tri pomenute karakteristike biće detaljnije objašnjene.
 

Istoriografska konciznost:

 
U Andrićevom pripovedanju istorija nije samo pozadina događaja, nego sudbinski okvir ljudskog postojanja.
(Nikola Milošević - Andrić i Krleža kao antipodi .
 
Ivo Andrić nije bio zatečen ili prestrašen istorijom.

Andrić je istovremeno bio svjedok istorije i njen tihi tumač .

(Milorad Ekmečić - Ivo Andrić: život i delo ).

Osoba koja je znala da izravna tas vremena, kako bi isti pokazao da se, bez obzira koliko stremili ka budućnosti, koloplet prošlosti neumoljivo šunja prema nama, tražeći svoju priliku da se pokaže u svojoj punoj tami. Andrić se za potrebe romana zavlačio u državne arhive, ali u podrume franjevačkih samostana, listajući tomove ljetopisa od korica do korica u potrazi za što većim brojem detalja kojima bi oslikao svakodnevni život ljudi u osmanskoj Bosni. Takva i tadašnja Bosna je i u vremenu njegovog života očuvala viševijekovne osobine koje su u nju uselili njeni nekadašnji vladari. Život u toj zemlji, čak i danas u 21. vijeku, baštini osmansku tradiciju, ali ne samo kao sastavni dio kulture, umjetnosti, arhitekture ili ishrane, već u vidu psihološkog stanja društva, svojevrsne novovremene raje.
 
Uprkos tačnoj i preciznoj upotrebi istorijskih podataka, Andrić ostaje pripovjedač:
U Andrićevom književnom svijetu istorija i legenda često stoje jedna pored druge.

(Radovan Vučković - Svijet Ive Andrića).

Dozvolio je Andrić sebi neophodnu dozu autorske slobode, kako se roman, odnosno romani, ne bi pretvorili u citiranje izvora i dokumenata, jer srž njegovog opusa nije istorija sama po sebi, već čovjek unutar igrališta prošlosti.
 

Karakterizacija likova i njihova upotreba:

 
Likovi u Andrićevim romanima, pa tako i u Omerpaši Latasu , često su naizgled obični ljudi (u onoj mjeri u kojoj bilo koji čovjek može da bude običan) koji ispod naslaga prosječnosti kriju nesaglediva prostranstva osobina, emocija i obrazaca ponašanja, koje Andrić stvara, ali i prepoznaje njihovu svrhu u široj perspektivi pripovijedanja. Svaka ličnost koju gradi ima svoj položaj iz kojeg Andrić predstavlja priču u cjelini, trudeći se da geometrijski precizno pokrije svaki ugao radnje, ne prepuštajući čak ni najsitnije detalje slučaju. U prilog pomenutom vrijedi ponuditi i citat iz samog romana Omerpaša Latas:

Mladolik i nabujao izgledao je ovaj četrdesetogodišnji knez. Lice bijelo i čisto, samo malo preplanulo, neobično široko, bez bora, ali čudno sastavljeno od mnogih izlomljenih površina i jakih ispolina. Kad miruje, ono se zategne i razvedri i postane glatko i bezazleno kao u zdrava dijeteta, ali kad se, bez vidljiva povoda, pojedini dijelovi toga lica stanu da pomjeraju i krše, ono dobija izmučen, oštar, opasan i podmukao izraz.
 
Ovako je Andrić opisao facijalne izraze hercegovačkog kneza Zimonjića prilikom susreta sa Omerpašom. Iz navedenog odlomka jasno je da Andrić svoje likove gradi veoma studiozno, te da i izgled lica ima svoju ulogu.
Takvim pristupom Andrić omogućava čitaocima da shvate kako istorijske ličnosti, ma koliko bile važne i daleke, nisu mnogo drugačije od onih istih, naizgled običnih ljudi sa početka paragrafa.
 
 

Odnos prema tematici:

 
Ono što Ivu Andrića zasigurno čini unikatnim među piscima na srpsko - hrvatsko - bosanskom govornom području, svakako je njegov studiozan i analitičan pristup tematici. U zrelim godinama svog stvaralaštva za Andrića motivi književnih djela nisu samo crni ili bijeli, nisu ni isključivo sivi, već šarenoliki, raznovrsni. Istorija, moć, vlast, nasilje, politika, ljubav, oskudica, žalost, patnja i sve drugo što čini okosnicu njegovog opusa pripada opširnoj paleti tematskog diskursa. Za Andrića prošlost nije neminovnost koju treba ravnodušno prihvatiti, upravo suprotno, za njega je prošlost riznica mnogih uzroka i još većeg broja posljedica, koje u međusobnoj korelaciji određuju život čovjeka. Zbog toga je veoma važno sagledati njegov biografski rad prilikom stvaranja romana
Omerpaša Latas , jer on svojevrsnu biografiju vojskovođe ne stvara kao cilj sam po sebi, već radi otvaranja nove perspektive o pitanjima oblikovanja države, društvenog poretka, političke hijerarhije i identiteta pojedinca. Sama od sebe postavlja se teza da je za Andrića biografija sredstvo, a ne zaseban cilj.
 

Istorijski kontekst:

 
Radnja romana Omerpaša Latas odvija se sredinom 19. vijeka, tačnije u periodu od 1850. do 1852. godine. Kao već dobrano oproban komandant i iskusan upravnik, osvjedočeni službenik porte Omerpaša upućen je na zadatak u Bosnu. Nakon niza pobuna koje je u krvi gušio diljem Osmanskog carstva, od Albanije, preko Kurdistana, pa sve do Iraka, na red je došla i najzapadnija pokrajina carstva - Bosna i Hercegovina. Vrijedi napomenuti da je tada u unutrašnjim okvirima raspodjele nadležnosti Hercegovina bila autonoman prostor, bez direktne, administrativne povezanosti sa Bosnom, ali je centralna vlast u Carigradu (Stambolu, Istanbulu) smatrala da se problemi Bosne, smatraju i problemima Hercegovine.
 
19. vijek je za Osmansko carstvo predstavljao period reformi i otvaranja ka saradnji sa drugim imperijama svoga vremena. Donošeni su mnogi hatišerifi[1] kojima je država liberalizovana, otvarana ka Evropi i tada aktuelnim standardima življenja. Jedan od reformskih detalja odnosi se i na prijem vojnika u aktivnu službu uprkos tome što nisu porijeklom sa područja Osmanskog carstva, a takav je i slučaj Omerpaše.
 
Mihajlo Latas, a kasnije Omerpaša porijeklom je iz srpske porodice u Lici. Odrastavši u siromašnoj porodici, oca graničara i majke domaćice, shvatio je da sigurnu budućnost može osigurati samo u vojnoj službi. Nakon sjajnih rezultata u vojnoj školi u Zadru primljen je u Austrougarsku armiju u osnovni, vojnički čin. Nedugo potom stiglo mu je očevo pismo u kojem ga otac sa tugom obavještava da je zbog navodne pronevjere državnog novca prinudno penzionisan. Uviđajući neugledan položaj u koji ga dovode očevi postupci, Mihajlo Latas odlučuje da pobjegne u Bosnu, odnosno na prostor Osmanskog carstva. Nakon Glamoča dolazi u Banjaluku, gdje postaje dijelom posluge bogatog trgovca Aliage Bojića. U njegovoj kući Latas prima islam, ali se u Banjaluci ne zadržava dugo, već tražeći mjesto pod suncem u velikoj carevini, odlazi u njen epicentar - Carigrad.
 
Kroz godine besprekornog službovanja i vojnog obrazovanja postaje najmlađi general u Otomanskoj vojsci, a njegova uža specijalnost postaće gušenje pobuna i smirivanje buntovnog plemstva širom carstva. Vojska koja ga je pratila dobila je naziv murtad - tabor, budući da je regimenta Omerpaše bila sastavljena od prebijega iz Istočne Evrope, pa su tako na stranu Osmanskog carstva, a pod komandom ličkog Srbina, prešli mnogi Poljaci, Mađari, Rumuni, Jevreji i Rusi. O jednoj takvoj vojsci koja u ključnom istorijskom trenutku dolazi u Bosnu, Andrić u romanu navodi sljedeće:
 
Ukupan broj ovih stranaca nije bio velik. Sto pedeset do dvijesta ljudi; možda ni toliko; a od toga trideset do četrdeset oficira. Ali su oni svojim šarenim sastavom, svojim stranim navikama, često upadljivim i nastranim postupcima, privlačili opštu pažnju na sebe, kao da ih ima bar deset puta toliko, i u očima ogorčenih bosanskih muslimana izgledali kao legija, đavolska legija kojoj se broj ne zna i čije zloće i sramote kraja nemaju.
 
Prvi utisak o komandantu te đavolske legije u uvodu romana autor daje na sljedeći način:
 
Takvom čovjeku niko ne pomišlja da postavlja uslove u vezi sa njegovim prolaskom kroz Sarajevo. Prvaci koji znaju da ta vojna sila i njen zloglasni zapovjednik dolaze protiv njih i njihovih životnih interesa i navika, trude se da saznaju seraskerove želje i namjere, da ih preduprijede, prividno zadovolje ili izbjegnu. Vide oni i znaju da ovo nije neki od onih nekadašnjih, starovremskih osmanlijskih glavosjeka, sa paradnim topovima i ličnom pratnjom od stotinjak ljudi, sa malim poznavanjem svijeta i ovdašnjih prilika, nego istinski vojnik i upravljač, sa modernim naoružanjem i obučenim trupama, sa vještinom školovanog oficira, poturica i karijerista, sa revnošću najamnika i bezobzirnošću nevjernika i tuđina.
 
Omerpaša dolazi u Bosnu kako bi zaveo red u pobunjenoj pokrajini i to prije svega među njenim velikašima, jer se bez neophodnog reda reforme neće moći provesti, a emancipacija carstva će ostati na čekanju. Iz današnje perspektive Omerpaša se sa sigurnošću može posmatrati kao jedan od najvećih neprijatelja nezavisnosti i prosperiteta Bosne, ali treba uzeti u obzir i to da osmanski vojskovođa u ovu zemlju nije došao radi nje, već radi naređenja sultana, a sukob između interesa porte i lokalnog, bosanskog begovata bio je neminovan.
 
Sa kompleksnom istorijskom podlogom, zahvaljujući kojoj je moguće sagledati odnos carstva prema pokrajinama, međuetničke, međureligijske i međuklasne odnose, Andrić se odlučuje da hroniku jedne ličnosti načini od ispovijesti o onima koje je Omerpaša svojim karakterom, ponašanjem i funkcijom sveo na sporedne likove, kako u svom, tako i u njihovim sopstvenim životima, jer u romanu, Omerpaša nije samo junak ili antijunak, Omerpaša je personifikacija načina života u Bosni, Osmanskom carstvu i Evropi 19. vijeka. Samim tim ovaj Andrićev, posthumno izdati roman nije samo biografija, već i studija društva kroz život i djelo njegovog glavnog lika.