Toliko je stvari u meni, o nama,
koje ti nikada nećeš saznati.

Neće doći do tvoga uha,
neće ih doživjeti tvoj um,
niti će ih osjetiti tvoje srce.

Kako bi i mogao znati?

Niti ti ima ko reći,
jer nikome više ne pričam o tebi.
Možda nekome negdje neku riječ.

Niti ti čitaš moju poeziju.
U njoj živiš cijeli jedan život.

Negdje sam pročitala citat:
da, ako povrijediš umjetnika,
postaješ njegova umjetnost.

Kako lijepo i čudno u isto vrijeme,
zar ne?

Živiš dva života na ovom svijetu,
u ovo vrijeme.
Jednog si svjestan i u njemu si prisutan,
a u ovom drugom si samo prisutan.

Kad sam konačno dovoljno zavoljela sebe
i shvatila da te trebam pustiti
za svoj sretan život i mir,
osjetila sam melanholiju.
Za svim onim što smo mogli biti
s malo više sreće i s malo boljim tajmingom.

Jesi li ti ikada osjetio melanholiju za nečim što nije bilo?
Je l' ti ikad bilo žao što nekog moraš pustiti da ode
i što taj neko neće osjetiti tvoju ljubav,
iako je sam izabrao da ne osjeti?

Dovoljno sam puta u drugim pjesmama napisala
da nećeš znati
kako mi je bilo teško tebe pustiti,
a već si bio otišao.
Neću se ponavljati.
Samo ću ti reći, bilo je najteže nešto dosad.

Ali to je valjda život.
Da bismo živjeli potpuno i sasvim,
moramo nekom biti umjetnost,
a nekad smo mi umjetnik.