- Danas mi je pristigao jedan poseban doprinos, dio teksta koji nosi potpis mlade Lamije Omerčić iz Bosanske Krupe. Lamija je odlučila da upravo s nama podijeli dio svojih misli i emocija, ispisanih između redova koje već sada vidi kao temelje svoje prve knjige.


Ovim potezom, Lamija je napravila svoje prve, ali odvažne korake u svijet pisanja. Skromno, ali hrabro, ulazi na književnu scenu, nadajući se da će njezine riječi pronaći put do čitatelja, baš kao što su pronašle put do nas.


___________________
-Niko nije znao osim nas.

Ako si ikada volio nekoga kroz tišinu, kroz daljinu, kroz nesigurnost , ova priča je i tvoja.

Ne odustaj.Ne od ljubavi.Ne od sebe.
Ne od onog osjećaja koji ti kaže da vrijedi, čak i kad sve izgleda teško.

Ti samo vjeruj. I piši. I voli.
I ako ikad poželiš da odustaneš… sjeti se:
Ova knjiga je napisana da ti dokaže da ne treba.

⸻

Godine poruka i pauze

Ne sjećam se tačno kad smo prvi put pisali. Samo znam da sam svaki put kad bih vidjela da pišeš, zaboravila šta me boli.
Bilo je dana kad nismo pisali ništa, kad su naši razgovori padali kao lišće s drveća ,lagano, tiho, ali sa sobom nosili dio mene. A bilo je i dana kad smo pisali kao da se tražimo cijeli život.
Kao da sve ono što ne možemo reći naglas, pišemo jedno drugom, između redova.


Pisali smo godinama, a da se nismo ni dotakli. Slova su bila naša veza. Imali smo pauze. One duge, tihe, kada ne znaš da li neko nestaje ili samo ćuti jer boli. Ali nekako… uvijek bismo se vratili. Kao da nas nešto veće vraća nazad. I u toj tišini, i u tim godinama bez susreta, počelo je da raste nešto što nisam znala da može postojati bez dodira.

Imali smo tu jednu riječ. Nije bila ni “volim te”, ni “nedostaješ mi”. Bila je naša.
Pisali bismo je usred sasvim običnog razgovora. Kao šifra. Kao znak da smo tu, čak i kad ne pričamo o važnim stvarima.
Zvala se tu.

– Gdje si?
– Tu.
– Jesi okej?
– Tu sam.

I znaš šta je najčudnije? Kad bi napisao “tu”, osjetila bih te bliže nego da si bio u istoj sobi.
Godinama su nas držale poruke. Slova su bila sve što smo imali. Ponekad, kad bi poruke stizale tiho, kad bi dani prolazili bez zvuka, znala sam ,ako napišem “tu?”, dobiću ono njegovo tiho “tu.”

Nije bilo slika, nije bilo zagrljaja,nije bilo pogleda.Ali bilo je “tu.”
I meni je to bilo dovoljno da ostanem.

Bilo je dana kad nisam znala da li ćeš se ikada pojaviti.
Ne zato što nisi htio, već zato što je svijet između nas bio predugačak, preširok, previše stvaran.Ponekad bih slušala muziku i zamišljala kako hodaš pored mene.
Zamišljala sam kako izgledaš kad ćutiš uživo. Jer tvoje poruke su znale šutjeti bolje od riječi.
Zamišljala sam i kako bi bilo da ti kažem sve što sam pisala, a nikad poslala.

Nisam ti pisala svaki put kad sam željela.
Nisam slala poruke svaki put kad sam osjetila da bi mi odgovorio.
Ponekad sam samo čekala. Ne zato što sam htjela da budem jaka.
Nego zato što sam vjerovala da ćeš i bez poruke znati da sam tu.

Možda je glupo, ali voljela sam te i kad nisam znala da li ćeš mi se ikad stvarno približiti.
Voljela sam te dok si bio samo glas, slovo, pjesma, ime koje nisam nikad izgovorila naglas.

Ništa se posebno nije dešavalo tih dana.
Nismo pisali svaki dan. Ponekad bih vidjela da si tu, ali bi prošli sati, dani, tišine.
I ja bih samo gledala u ekran. Ne kao da očekujem poruku, nego kao da očekujem neki znak da i dalje postojiš tamo.

Pitala sam se da li i ti razmišljaš o meni kada ne pričamo.
Da li i tebi zadrhte grudi kad naiđeš na pjesmu koju smo slušali zajedno, a bili daleko?

I tako bi prošli dani.Tiho. Bez buke. Bez velikih riječi.
A ja bih svejedno voljela. Bez potvrde. Bez sigurnosti. Bez plana.

Jer ono što smo imali… nije se mjerilo u porukama. Niti u vremenu.
Mjerilo se u osjećaju.A osjećaj nije prestajao, ni onda kad sam mislila da možda više ne osjećaš isto.

Znaš, postoji posebna vrsta ljubavi ,ona koja te voli i kad je niko ne vidi.
I ja sam bila ta.


Došao je dan kad su riječi dobile datum.
Dan kad si napisao da bi stvarno mogao doći.
I to nije bio još jedan možda,bio je tiho izgovoren uskoro s toliko sigurnosti da su mi ruke zadrhtale.

Nisam znala šta da radim s tim.
Godinama sam te voljela između redova.Sad ću te gledati u oči.

Imala sam stotinu pitanja:
Šta ako ne budem ista kao što si zamišljao?
Šta ako budemo drugačiji u tišini, u hodu, u pogledu?
Šta ako ono što smo izgradili kroz vrijeme ne stane u stvarnost?

Ali nisam ti rekla nijedno od tih pitanja.
Rekla sam samo, ,,Dobro."

I onda sam čuvala to “dobro” kao tajnu. Jer je značilo sve , i strah, i sreća i panika i radost. Sve.
Počela sam da brojim dane, ali u sebi.Nisam htjela da znaš koliko me trese.
Nisam htjela da znaš koliko sam puta promijenila pjesmu jer mi je previše tvoj glas bio u glavi.

A onda, jednog jutra, bez velike najave, napisao si:
,,Dolazim danas."

I svijet je stao.Nisam znala gdje da gledam.
Ljudi su prolazili, koraci su se miješali, dan je bio običan, ali meni ništa nije bilo obično.
Srce je radilo kao da se bori sa samim sobom. Kao da ne zna da li da pobjegne ili ostane.

A onda si stao.Nisi mi prišao odmah. Samo si me gledao.
I ja sam te gledala, ne onako kako se gleda neko koga prvi put vidiš, već kao da provjeravam da li si stvaran.

I bio si.I nisi bio.

Znaš… kad toliko dugo voliš nekoga bez dodira, strahuješ od trenutka kad ćeš ga napokon dotaknuti.Jer šta ako nestane?

Ali nisi nestao.Kad si prišao, nisam rekla ništa.Nisam ni morala.

Autorica :Lamija Omerčić

___________________
Zahvaljujemo ti, Lamija, na hrabrosti da svoje prve rečenice podijeliš upravo s nama.

Tvoj korak u svijet pisanja vrijedan je pažnje, i radujemo se što si ga učinila pod okriljem Plenuma. Želimo ti mnogo uspjeha, inspiracije i strpljenja na putu koji si tek počela, jer svaka velika priča počinje upravo ovako.