Poema pokazuje kako ljubav može biti sveobuhvatna, složena i paradoksalna, istovremeno ispunjava i boli, prisutna je i neuhvatljiva, toplina i tuga koegzistiraju. Zaključna rečenica „i sve si mi… i ništa…“ savršeno prikazuje paradoks voljene osobe.
Nisi ti meni bilo ko.
Nisi prolazna sjena,
ni riječ što se slučajno otme.
Ti si uzdah
koji se sam vrati u grudi,
kao da me podsjeća
da još uvijek osjećam.
I suza...
Ona što se zaledi u oku
prije nego padne.
I tuga.
Ona tiha,
što ne ruši,
nego samo sjedi pored
i diše sporije od mene.
Nostalgija,
onaj šum u mislima
kad se sjetim nečega
što nikada nismo imali,
a ipak boli kao da jesmo.
I bol...
Ali ne ona što ranjava,
nego ona što uči
da se čovjek može slomiti,
a da i dalje na nogama stoji.
I sreća,
ona kratka,
topla,
što se pojavi iznenada
kao sunce kroz poluotvoren prozor.
Osmijeh si,
onaj neplanirani,
koji izmakne kontroli
i otkrije sve što krijem.
Za mene si ti.
I tišina.
I sjećanje.
I sve si mi...
I ništa...
i uprkos svemu,
nikad mi nisi bio bilo ko.
Viktorija Stojovska
