Dobar dan, dragi čitaoci.
Subota je, a to znači samo jedno.
Vrijeme je za novo izdanje naše rubrike Noble Voices!

Danas vam donosimo razgovor sa našim autorom Alminom Šemićem, čiji tekstovi na našem Plenumu zaista pronalaze put do srca čitalaca.


Upoznajte osobu iza riječi, inspiraciju iza priča, i saznajte kako nastaju tekstovi koji nas tjeraju da zastanemo, promislimo i osjetimo.


Za početak, možeš li nam reći ko je Almin Šemić u svakodnevici ,
izvan tekstova i ekrana?

,,Van Plenuma, Almin je osoba koja se bori sa izraženom anksioznošću, ali i osoba kojoj sitnice stvarno puno znače.
Osoba koja voli gledati Counter Strike turnire, umjetnost, poeziju.

Almin je i brat i drug i kolega i čudak i neshvaćeni, a najviše Mostarac. "

Kako je došlo do toga da postaneš autor na Plenumu , ko te je prvi primijetio i podržao u tom procesu?

,,Oduvijek sam volio pisanje, bilo čega - tekstova, kolumni, pismenih radova ali mi je uvijek nedostajao prostor za izražavanje.
Za Plenum sam čuo preko kolegice Lejle Mešanović.

Tako da, mogu slobodno reći da je za moj dolazak na Plenum "kriva" Lejla koja je ujedno i moj prvi oslonac na Plenumu.
Pored nje, spomenuo bih i kolegu Josipa. "


Šta za tebe lično znači Plenum.ba?
Kako vidiš njegovu ulogu u našem društvu?

,,Plenum ima veliki potencijal za mlade koji žele da kreiraju drugačiji sadržaj.
Oko nas je 90% istih vijesti i to sve kruži u nedogled, no Plenum je to mjesto gdje svi pišemo nešto svoje i upravo ta sloboda može biti ključna u širenju pozitivnih vijesti."

Možeš li izdvojiti nekoliko autora sa Plenuma koje posebno cijeniš i zašto?
Da li možda imaš i nekog uzora od autora?

,,Svaki autor je za mene odličan i sve ih jako mnogo cijenim.
Ako bih morao izdvojiti par autora to bi bila svakako Lejla zbog svoje energije, onda bih uvrstio i tebe kao pokretača "Noble Voicesa", Josipa, Mirelu.."


Tvoje teme su iskrene i emotivne.
Ko ti je najveća motivacija i šta te najviše inspiriše da pišeš?

,,Brat Aljoša, Varešanka Adila, Dalila i Džejla su moja najveća motivacija i kad god uhvatim sebe da ne mogu ili da sam u padu sa energijom, tu su oni da me podsjete da ja to stvarno mogu i da vrijedim.

Pored njih dodao bih još i kolege sa Plenuma te Enu Herendu, Nejru Jelovac i kolumbijskog pjevača J Balvina ,sa čijim roditeljima sam u dobrim odnosima.

Moji članci nastaju u većini slučajeva spontano, šetam kroz grad i osjetim nešto u sebi ili ugledam scenu koja je relevantna običnom Mostarcu a niko je nije prenio.

Dodao bih i teme mentalnog zdravlja čega se ljudi, pogotovo u BiH, nekako stide.
Nemam problem da napišem kako se zapravo osjećam tamo gdje se moj glas čuje.

I kao šlag na kraju, Mali Princ, mislim da je za tu knjigu sve rečeno."

Kada pišeš, imaš li određeni ritual?
Neko mjesto, muziku ili vrijeme koje ti pomaže da se povežeš s tekstom?

,,Da, imam.
Svoje članke volim pisati u samoći, često uz muziku J Balvina, Feida ili Ozune.
Svaki tekst pišem sa svojim osjećajima u trenutku pisanja."

Kako tvoje iskustvo u AIESEC-u doprinosi tvom pisanju i općem pogledu na život?

,,U AIESEC sam ušao jer mi je stvarno trebala promjena, naime dugogodišnje prijateljstvo je propalo to me iskreno i povrijedilo baš.

No, u AIESECu sam doživio nenormalni rast od kojeg je sve i počelo.

Postao sam dosta otvorenija osoba, razbijam anksioznost, radim na nevjerovatnim stvarima gdje se moj rad itekako cijeni i više sam uključeniji u zajednicu kroz projekte, radionice itd.

Naučio sam i da svaki kolega nije prijatelj, da smo svi isti.
AIESEC doprinosi mom pisanju ,
upravo kroz pomenute ljude, koji su mi stvarno velika motivacija za sve što radim pa tako i pisanje, oni su upravo bili inspiracija za par članaka."

Da li pamtiš trenutak kada si prvi put osjetio da neko tvoje pisanje stvarno dopire do čitaoca?

,,Upravo neki dan.
Dalila je pročitala moj članak koji je nastao spontano, te me zabrinuto pitala ko me toliko naljutio.

Tokom nedavne nagradne igre, gdje su ljudi označavali autore, vidio sam zapravo dosta nepoznatih ljudi koji vide nešto u meni, dok pojedini "najbolji" prijatelji nisu ni prstom mrdnuli, to mi je stvorilo sliku da se zapravo i moj glas čuje tamo gdje treba."

Imaš li neki tekst na koji si posebno ponosan,ne zbog broja čitanja, već zbog lične povezanosti?

,, Svakako da imam.
To je moj tekst "Sasvim ja" gdje sam svijetu predstavio sebe onako kakav sam zapravo, bez ikakvih maski sreće, uspijeha."

Šta bi preporučio mladima koji žele da se bave pisanjem, a boje se javnog izlaganja?

,,Za mlade imam samo jednu poruku, i mucanje na bini je javni govor.
Nemojte dopustiti da Vas strahovi oblikuju, svaki Vaš tekst je Vaše mišljenje i djelo i niko nema pravo da Vam uzme to mišljenje.

Počnite sa pisanjem o sebi, ko ste Vi zapravo jer svi zaboravimo nekad ko smo i šta smo u ovom svijetu.
I pričajte o tome šta Vam smeta, očekujte da budete okrivljeni kad iznesete stavove."

Dragi čitaoci ,
stigli smo i do kraja još jednog razgovora u okviru rubrike Noble Voices.

Veliko hvala našem sagovorniku, Alminu Šemiću, što je s nama podijelio dio svoje priče, razmišljanja i inspiracije.

Alminu želimo još mnogo sreće
i radujemo se svakom njegovom novom tekstu na Plenum.ba, jer znamo da će nas i dalje pogađati tamo gdje riječima treba ,pravo u srce.

Hvala i vama što ste bili s nama i danas.
Čitamo se opet iduće subote,sa novom pričom.