O HRABROM i ČESTITOM sinu

Majka nas nikada nije zvala imenom. Mislim, mene i mog brata. Moj brat,Memnun, prvorođenac, svojim izgledom kao da nije bio od našeg soja, već od majčinog roda. Svoju jačinu kroz cijelo tijelo iskazivao je još u ranoj dobi, pa tako bi se malo ko usudio stati ispred njega da se u prašini muški pohrvaju. Za razliku od mene koji sam bio visok, tankovijast, ali opet jak kao što je bio moj otac i djed.

Njega je majka zvala „moj hrabri sine“.

Odmah ću priznati, bez okolišanja. Bio sam strašno ljubomoran. Ne na samo ime, već na njen ponosni izraz lica s kojim ga je dozivala. Kad god bih čuo taj zov upućen njemu, svaki put kroz misli bi mi protutnjala priča o nekom slavnom ratniku iz daleke prošlosti. Tada bih još više osjetio žestinu erupcije bijesa u sopstvenoj krvi.
Istim imenom nas nije mogla zvati, a šta bi jednom dječaku, muškarcu moglo podići samopouzdanje od toga da ga nazoveš hrabrim. Hrabrost se nikad nije mogla prepoloviti na pola niti je postojala riječ koja bi je isto opisala. Ili jesi ili nisi. On jeste, ja nisam. Nisam imao srca stati pred majku, pogledati je u oči, pobuniti se glasom, rukama, cijelim tijelom. Jednostavno, njena blaženost je bila previše lijepa na njoj da bih je urušio. Pored svega toga, mnogo sam je volio. Mnogo sam je cijenio i plašio sam se njene srdžbe. Plašio sam se da će je to udaljiti od mene. Pomirio sam se s tim da je to njena odluka, zakon koji sam morao poštovati. Kao što je moj babo poštovao naredbe Carstva, tako sam se i ja morao pokoravati. Ona je bila moja tvrđava od koje se nisam smio udaljiti. Ona je moj džennet, moj nur koji osijava svaki moj dan.
Ponekad, kad bi se tračak moje pobunjene svijesti ukazao na mojim obrvama, čvrsto bi me stegnula uz svoje tijelo, objeručke, kao da me neko želi otuđiti od nje. Ljubila je moju gustu kosicu i glasno uzvikivala:
„Šta te rasrdilo, moj čestiti sine?“
Da, to sam ja. To je moje ime.

„Moj čestiti sine“.

Sigurno postoji nešto gore od toga, ali je bila neuka da se sjeti. Šta ta riječ uopšte znači, mislio sam svojom malom glavom.
Ukazala se prilika na jednom dersu u mektebu, pa sam upitao muallima da mi pojasni značenje te riječi, ali kad sva kola idu niz brdo, čudno bi bilo da se moja zaustave. S njegovim odgovorom se urušio dobar dio mene.
– Moja kćerka je čestita jer pomaže svojoj majci u kućnim poslovima.
Da, da. To mi je rekao.
– Razumiješ li sad? – upitao me je.
Klimnuo sam glavom i progutao knedlu. Čudi me kako ga nije zabrinulo moje blijedo lice.
Brat se užasno cerekao, skrivajući osmijeh iza šaka kako ne bi izazvao pažnju druge djece koja su samo čekala nečiju grešku kako bi mogli izbijati šale narednu heftu dana.
– A zašto si pitao muallima značenje one riječi? – upitao me je brat na povratku kući, lukavo skrivajući osmijeh.
– Čuo sam za tu riječ. Nisam znao šta znači pa sam pitao – rekao sam toliko jasno, čvrsto da ne bi posumnjao u moje razočarenje. Opet mi se sve u grlu steglo.
On je nakosio svoje usne, tiho se osmijehnuo, obgrlio me lijevom rukom i tiho prošaputao:
– Ne brini. Sutra ćemo otići zajedno na čaršiju pa ćemo ti kupiti najljepšu metlu.
Tad je prasnuo u smijeh iz sveg glasa. Moje lice je natopio svojom pljuvačkom dok se cerio gledajući me u oči. Bijes koji se nakupljao u meni se odjednom, poput poplave, raširio mojim žilama, otišao u moje ruke i noge, u moja prsa i pleća, te sam dobio neizmjernu snagu. Odgurnuo sam ga u obližnji jarak i tu sam ga tukao šakama dok se on kotrljao, čas lijevo, čas desno, gušeći se u smijehu.
Svakog trena me je mogao odgurnuti od sebe. Urazumiti me jednim udarcem, ali to nije učinio. Već je uradio nešto drugo. Pokazao mi je kako i ja mogu biti hrabar.
– Vidiš – govorio je skidajući prašinu sa sebe kada sam konačno stao jer su me ruke zaboljele – ne moraš me stalno vući za košulju i upirati prst po komšiluku. Sad se možeš i sam braniti.
Već sutradan pobio sam se s prvim koji je prošetao pokraj naše kapije. Čak sam bio izazivač. Da, ja, mislim, nisam ja nego moje slabašno tijelo u kojem kao da se nešto probudilo, nešto što sam možda hranio godinama. Nisam znao da li sam ovo stvarno ja ili je nakaradni dio mene koji sam tek sazidao.
Tukao sam se svaki dan i svaki naredni dan postajao sam sve jači, srastajući kao nenamještena kost u krvoločnu zvijer. Dok je sve to trajalo, neki čudan ponos je u meni rastao. Osvrtao sam se, pokušavao sam uhvatiti majčin pogled, ali ništa. Kada su pritužbe počele stizati na vrata, zavela me je u budžak, uhvativši me čvrsto za ruke, počela je da me savjetuje:
– Sine! Evlade od poroda mog, bio si čestit, ostani čestit do kraja, jer Allah voli čestite.
– A hrabre – upitao sam, ne dopuštajući da završi, dok se sve lomilo u meni.
– I hrabre, sine moj, ali hrabrost nije dio tebe, sine moj. Tebe je Allah naumio da učiš jaziju, da budeš majci kadija. Nemoj misliti da majka ne vidi i ne čuje kako lijepo učiš sure. Tvoj brat svaki dan dolazi iz mekteba modrog tura kad ga muallim najuri prutom jer nije kršan kao ti. Ti nijednog ožiljka nemaš. Jer, evlade moj, Allah ti je unio nur u tu tvoju malu pametnu glavicu da razumiješ, da ne budeš murtat dina svoga, već da budeš alim, sine moj. Da zboriš o imanu i insanu. Da te vole i Bog i ljudi. Kad naiđeš, da ti sa dva metra selam daju. Tvoja hartija će biti tvoj megdan, mastilo prolivena krv, a pero sablja koja paše. Sine moj, s tim možeš biti veći gazija, veći od svih paša i sultana. Iz tebe ostaje riječ koja uči, a iza njih ostaju sablje koje kupe prašinu po kućama i osvojena zemlja koja se lahko pokori. Upamti, sine moj, prva zapovijed od Allaha je bila: Uči… Uči, čitaj…
– Na koga ćeš biti ponosnija, majko – otelo mi se iz usta, a upitao sam bolesno nestrpljivo – na sina hrabrog arslana ili mene čestitog mulu?
– Moje srce je rasparamparčano na osam dijelova. Pola mog srca je mrtvo, a druga polovica ste vi, živa čeljad moja, među kojom nema razlike. Ja se bojim Boga, sine moj, i bila bih nepravedna da se više naklonim jednoj strani, a drugu gurnem postrani. I ti i tvoj brat ste na džihadu. On sa sabljom, ti sa perom. Ako ostanete do kraja na tom putu, ja ću biti majka šehida, pa se u tome natječite, čija namjera bude veća, moj hlad na Sudnjem danu će biti deblji.

Tad, sa tim godinama koje sam nosio u sebi, nakon majčinih riječi očekivao sam oduševljenje koje će se proširiti mojim tijelom, ali sam dobio čuđenje.
Ovaj razgovor je duboko ostao urezan, ne samo u sjećanju, već je postao i temelj moje osobnosti.

Husein Muratović
Sanski Most,
2022.godina

Foto:Pinterest