O tebi ću uvijek pisati priče.
One tihe, nježne, u kojima svaka riječ miriše na ono „mi“.
O tebi ću pisati pjesme, one koje nikad neće do kraja stati u stihove, jer kako u nekoliko redova opisati osjećaj koji je promijenio sve?

O tebi ću uvijek pričati, onako kako pričam kao jedna zrela tinejdžerka koja još, kako bi rekli stari ljudi, nema pojma o ljubavi.
Možda nemam pojma, ali znam da je ono što sam osjećala s tobom bilo stvarno.
Znam da su mi se dlanovi znojili kad si me pogledao, da mi je srce preskakalo ritam kad si se nasmijao, da su mi obrazi gorjeli kad si izgovorio moje ime.
I to je, ako mene pitaš, dovoljno da se nazove ljubav.

O tebi ću pričati kao o svom prvom osjećaju ljubavi u svojih osamnaest godina.
O tebi ću pričati kao o nekome s kim sam prvi put osjetila ono što stari zovu „leptiriće u stomaku“.
O tebi ću pričati s osmijehom, jer kad se sjetim, i dalje osjetim onu iskru u grudima .

O tebi ću pričati sa sjajem u očima, jer ti si jedini koji ga je uspio zapaliti.
Jer si bio moj mir u haosu, i haos u mom miru.
Jer si bio prvi koji je natjerao moje srce da se zbuni između suza i smijeha.

Neka govore da sam mlada za ljubav.
Neka govore da ne razumijem šta znači voljeti.
Ali ja sam razumjela, šta znači osjetiti se voljena s tobom.
U tvojim porukama, u tvojim riječima, u onom pogledu koji mi je značio više od hiljadu „volim te“.

Ljudi često sve nazivaju ljubavlju.
Ja ne.
Ja nazivam tebe ,svojom prvom ljubavlju.
Ne zato što si bio savršen, nego zato što si bio stvaran.
Jer prvi put kad sam voljela, voljela sam bez plana, bez granica i bez straha.
Voljela sam onako kako se voli samo jednom prvi put.

I možda jednog dana prestanem o tebi govoriti naglas,
ali u meni ćeš zauvijek ostati ta priča,
ta pjesma,
taj osjećaj koji me naučio šta znači,prvi put osjetiti ljubav.