Lijepa je, znaš?
Možda je plavo-siva u njenim očima
Izblijedila u moru mnogo vrijednijih sjećanja
Koje sada nosiš u svojoj glavi.
A možda plava i nikada nije bila toliko vidljiva za tebe.
Možda si je s vremenom, posebno dok je bila pored tebe,
Svjesno ili nesvjesno, odgurnuo od sebe.
Možda si je odgurnuo toliko daleko,
Da ti je zato bilo toliko lako zatvoriti ladicu
I nikada više ne pomisliti da je otključaš.
Možda. Ali ona je i dalje lijepa.
Piše svaki dan.
Stidi se da prizna, ali nekad se potajno nada
Da će stihovi njene poezije stići i do tvog uha.
Jer ako bi stigli do srca,
Ne bi više imala razlog da ih piše.
Dobro piše, znaš?
Uspijeva da dirne onu jednu žicu u ljudima
Svojim kratkim pričama i pjesmama.
O stanu koji dvoje ljudi nikad nisu kupili.
O onoj jednoj poruci.
Ili buđenju jeseni.
Oni koji je znaju i znaju za vas dvoje,
Prepoznali bi da je veliki dio njene poezije
O tebi.
Kako bi se osjećao da znaš da živiš u nečijim pjesmama?
Vjerovatno ni ne razmišljaš o tome.
Ali ona je i dalje jednim dijelom tvoja.
A pišu joj. Zovu je. Gledaju je, znaš?
Neki bi je voljeli kapacitetom koji ti možda nemaš.
A možda se kapacit stvara kad sretnemo osobu
Koja jednim pogledom dirne sve naše žice.
Ili je to samo iluzija kojom su nas hranili
Romantični filmovi iz 2000-tih i oni tanki romani
Koje kupiš na plaži da čitaš.
Možda kapacitet nastaje s vremenom
Koje provedemo radeći na sebi.
Raspakujući kofer koji svi nosimo sa sobom u odrastanje.
U jednom momentu, kofer postane previše uzak
I prerastemo odjeću koja je u njemu.
A to nije nimalo romantično.
I dalje voli metafore i sarkazam.
I stihovi su joj neobično dugi.
I priča joj razbije radnju.
Mada, tu se popravila.
Bilo bi dobro da si barem jednom nazvao.
Sve vrijeme je čekala tvoj poziv.
Možda zato ni ne zoveš.