U njenim očima svijet nikada nije bio samo ono što se vidi ,uvijek je postojao još jedan, ljepši i šareniji svijet, onaj skriven iza snova. Prvi san koji ju je pratio bio je san o muzici. Dok bi drugi spavali, ona je u tišini maštala o svjetlima reflektora, o pozornici koja se gubi pod nogama i o mikrofonskom stalku . Vidjela je publiku kako se diže na noge, kako hiljade glasova pjeva njene stihove, kako se suze i osmijesi miješaju dok ona, mala i krhka, postaje centar cijele dvorane. Za nju pjevanje nikada nije bilo samo zabava ,bilo je to disanje, oslobađanje, način da cijeli svijet zna koliko veliko srce nosi u sebi.Dala je sebi jednom priliku i otišla na takmičenje za pjevanje,bila je u raznim horovima.

Ali snovi su se mijenjali, širili. Jednoga dana ona je poželjela biti glumica. Nije maštala o običnim ulogama,sanjala je da bude lice koje publika nikad ne zaboravlja, glas koji odzvanja dugo nakon što se film završi. Vidjela je sebe kako stoji pred kamerama, kako izgovara riječi koje režu, liječe ili griju, zavisno od toga kakvu priču nosi lik koji tumači. Željela je da na platnu ili u seriji pokaže emocije koje obični život često skriva, da postane most između mašte i stvarnosti.Glumila je na priredbi često glavne uloge,i često je izražajno tumačila svaku ulogu.

U njenom srcu, međutim, bilo je mjesta i za najtiše i najnježnije stvorenje, životinje. Dok su drugi prolazili pored napuštenih pasa i mačaka, ona je u njihovim očima vidjela vapaj. Tada je sanjala da bude veterinar, da bude ruka koja liječi, glas koji brani i dom koji pruža sigurnost. U njenoj mašti nije postojalo bolesno ili odbačeno biće kojem ona ne bi pružila ljubav i priliku da osjeti toplinu života.

Nije tu stala. Jer u njenoj duši postojao je i poseban prostor za djecu. Njihov smijeh bio je za nju najljepša muzika, njihove male ruke najveća radost. I tako je sanjala da postane teta u vrtiću,da bude ona koja dočekuje dječicu ujutro, koja briše suze, koja zna svako dijete po imenu i koja u svakom od njih vidi čitav svemir. Željela je da ih čuva, da im pokaže svijet ispunjen ljubavlju, igrom i sigurnošću.

I baš kada su se ti snovi činili dovoljno veliki, u njen život je ušetala jedna sasvim drugačija ljubav, pisanje. Sve je počelo tiho, gotovo slučajno. U ruke bi uzela olovku i papir, i kao da olovka zna više od nje same, riječi bi počele teći. Najprije su to bile pjesmice za djecu, male i jednostavne, ali toliko iskrene da su učitelji zastajali i čudili se ,na onaj lijep, iznenađen način. Djeca su je molila da im napiše pismene sastave, jer u njenim pričama bilo je boja, mirisa i zvukova koji su činili da se osjećaju kao da su u nekoj bajci.

Poezija joj je postala najbolja prijateljica, a papir sigurno utočište. Pisala je kada je bila sretna, pisala je kada je bila tužna, pisala je čak i kada nije znala šta osjeća. Ponekad bi pustila muziku i dopustila mislima da se same razliju na listove. Nije birala vrijeme ni mjesto ,bilježila je svoje svjetove u sveskama, na kompjuteru, pa čak i na papiriću skrivenom u džepu.

I onda, došao je trenutak koji se pamti. Njene riječi prvi put su izašle u svijet. Plenum.ba bio je njena prva velika prilika. Tamo je otkrila da njeni snovi nisu samo njeni , da postoje ljudi koji žele čitati, razumjeti i osjetiti ono što je ona osjećala.

Tada je konačno shvatila ,njen najveći san nije bio da bude pjevačica, glumica, veterinar ili teta u vrtiću. Sve to živjelo je u njoj jer je imala veliko srce. Ali pravo zvanje, prava ljubav, pravi put ,to je bilo pisanje. Pisati knjigu, u kojoj će svaki redak biti komadić nje same, njena istina, njen osmijeh, njena suza. Pisati tako da drugi osjete ono što je ona osjetila, da u njenim riječima pronađu sebe.

Jer ja sam ta djevojčica.
Ona koja je sanjala.
I koja još uvijek sanja.