Bilo je teško.
Ali evo nas — živi. Dobri, naizgled.
Unutra, ostaci čovjeka.

U ratu, kažu, ljudi ne mogu pružiti otpor.
Nisu ga pružali, osim oružjem.
Kako, sine, nisu?

Moja Mejra. Žena.
Nekad sam se i ja bojao njene snage.
Nikad joj suze nisam vidio, a svašta nas je pokosilo u životu.

Ona je svaki dan pravila hljeb.
Nekad manji, nekad veći,
a ja sam, kako znam i umijem, morao tražiti brašno.
Svaki dan smo imali hljeb.
Samo, za nju, to nije bio hljeb.
To je bila nada. Njen otpor.

Nije odustajala od života.
Ustajala je svakim danom,
kao da se ništa ne dešava,
i mijesila hljeb.

Ono naše dijete, i ono je pružalo otpor.
Umjesto brojevima, učio brojati granatama.

Nije učio voziti biciklo,
nego šutjeti kad mu se pričalo.

Nije učio plivati,
nego odrasti bez svjetla,
s komadom hljeba u ruci
i strahom u dječijim očima.

Bilo nam je teško, ali smo se pravili da nije.
Kome ćeš pokazati da jeste?

Komšiji, koji je svoje dijete maloprije sklonio u stranu,
kad ne bude pucalo, da ga pusti zemlji
da u njoj nađe mir?

Djetetu, koje te očima pita
što je ’vako teško
i hoće li ikad prestati?

Riječi je davno nestalo.
Misli su pokušavale biti jače od granata.
Nerijetko mi se činilo da uspijevaju.

Kome da se žališ?
Svako je tesao svoj kamen.
U sebi molio da taj kamen na kraju na nešto nalikuje.
Da nalikuje na sve — osim na uspomene.

One bole.
Sjećaju na ono čega više nema.
Neće se vratiti.

Najsretniji su bili oni
na čijem su se kamenu barem nazirale crte života.
Malo ih je.

I kad je kamen ličio na život,
na njegovim leđima i prsima bile su rupe.
Bez dna.
Rubovi su bježali pod dodirom,
a one postajale sve veće.

Iz svake, kap po kap, navirale su uspomene.
Crvene boje.

Stijena, a krvari.
Kamen, a krvari.

Možda lažem.
Nisu uvijek bile crvene.
Nekad bi im bol usisala boju.
Tad bi ostajao samo okus —
gorak i težak.

Stijena, a plače.
Kamen bi, sine, zaplakao.
Kamoli majka,
na čijim su prsima i leđima nekad bila djeca.

Na leđima ih čuvala,
a na prsima grijala srcem.

Od majke osta živ rob — stijena s krvavim rupama.
Od djece, mjesta gdje ih je majka čuvala.

Od mene —
rob.
Živ i ponosan na svoju Mejru.
Živ i umoran
od zvukova granata i plača svoje djece.
U mislima.

I. O. M. ✒️