Postoje momenti kada čovjek prestane tražiti mjesto gdje će sve biti lako. Ne zato što odustaje od mira, nego zato što shvati da ono što je tražio vani, nikada nije ni moglo biti tamo gdje ga je zamišljao.

Tu pronalazim svoj Eden. Eden mi je uvijek zvučao kao obećanje i prostor bez boli, bez nesporazuma, i bez gubitaka. Ali kroz život sam naučio da takva mjesta ne postoje između ljudi, nego da dolazi kroz promjenu.

Dugo sam mislio da je Eden negdje gdje su svi sretni i gdje niko ne nosi težinu koju nekada nosim u sebi. Da postoji prostor u kojem niko nije zaboravljen, gdje niko ne čeka poruku koja neće doći, gdje niko ne ostaje u tišini brz ikoga.
Pokušavajući pronaći to, nisam shvatio da sam zapravo tražio bijeg od stvarnosti, a ne rješenje. U toj potrazi, često sam više bio fokusiran na to da drugi budu dobro nego da primijetim koliko sam se sam gubio usput.

Ako sam išta naučio kroz ljude, gubitke i udaljenosti, onda je to da se čovjek ne spašava time što nađe idealno mjesto, nego time što prestane očekivati nešto od drugih. Ljudi dolaze sa svojim bitkama koje ne vidiš, i odlaze bez objašnjenja koja bi mogla sve razjasniti.

I u začaranom krugu dolazaka i odlazaka, počeo sam shvatati da nije problem u tome što me neko zaboravi, nego u tome što sam predugo vjerovao da moje prisustvo mora biti zapamćeno da bi imalo vrijednost.

Valjda je to posljedica toga što mi je kroz život falilo ono " Hvala ti " , " Dobar si " ili riječi hvale.

Pijun sam naučio da budem bez da me neko tome učio. Korak po korak :
kroz odnose koji nisu nikad imali ravnotežu
kroz davanje koje nije tražilo kontakt, poruku
kroz šutnju koja je bila glasnija od bilo koje rečenice ikada izgovorene.

I možda je cijeli moj put bio zapravo samo to, da naučim kako se prikriva to nešto iznutra i kada se vidi jasno, ili kada to niko posebno ne primjeti.

Molitve su i dalje prisutne u meni, ne kao tek tako izgovorene riječi nego kao navika da u sebi vodim razgovore koje niko drugi ne čuje.