Dragi dnevniče,

jučer sam gledala predstavu "Ovdje i sada" u kojoj su svi likovi pričali o tome šta je za njih mir. Ta sićušna riječ me uznemirila, jer ne znam šta znači. Meni ne znači ništa niti mi je posebno bitna. No, ljudima oko mene znači mnogo. Njima je potrebna. Kao da su povezani s njom i svaki prekid te veze rezultirao bi duševnom smrću. Vidiš, držim da je gora duševna smrt, jer kada kloneš duhom tijelo više ništa ne znači.

Mir je, dakle, poveznica duše i tijela. Mir je možda i buka u glavi koja prigušuje stvarnu buku svijeta.

Ne znam.

Za mene je mir obična riječ.

Rođena sam i odrasla unutar njega stoga ga podrazumijevam. Podrazumijevali su ga i mnogi prije mene pa je nestao. Zato se i plašim te sićušne riječi. Jednog dana se može prestati podrazumijevati, a ja ne znam šta da radim u tom slučaju. Nisam spremna niti želim biti spremna na nešto takvo. Cijelu noć se pitam da li on stvarno postoji u mojoj domovini ili je samo varka? Često zamišljam kako bi izgledao.

Zamišljam ga kao veliku bijelu golubicu čiji je raspon krila dovoljan da prekrije cijelu zemlju.

Zamišljam ga kao djecu koja se bezbrižno igraju ne pitajući jedni druge za naciju ili religiju.

Zamišljam ga kao rijeku koja tiho žubori.

Zamišljam ga kao jutarnju rosu na travi.

Zamišljam ga kao sunce koje tek izlazi i budi grad.

Zamišljam ga kao jutro kod nane i dede, daleko od gradske buke.

Zamišljam ga kroz pokrete kista dok razmazuje boje po platnu ili tintu koja se razljeva po hartiji.

Zamišljam ga kao nešto živo i opipljivo. Želim da bude nešto živo i opipljivo. I dalje nisam u potpunosti sigurna da postoji. Kao što rekoh, rođena sam i odrasla unutar njega, ali mislim da nije stvarno tu niti je toliko opipljiv. Ja stvarno želim živjeti unutar njega, ali mislim da to ovdje nije i nikada neće biti moguće! Ovdje se religija i nacija nameću kao izvor nemira. Ne, ovdje religiju i naciju nameću kao izvor nemira.

Istina je da sam još uvijek mnogo mlada, ali držim do toga da ni jedno ni drugo nisu i ne trebaju biti izvor bilo čega lošeg. Naprotiv, stvoreni smo različiti kako bi učili jedni od drugih, a ne pravili podjele i odvajali se jedni od drugih.

E moj dnevniče, naivno pišem svoje misli. Svako (ne)razuman bi se poklonio ideologiji današnjice, ali ja to ne mogu i neću!

Kako da se poklonim nečemu nečistom i uništim domovinu, možda čak i nečije djetinjstvo?

Kako odrastam sve više shvatam da se sićušnoj riječi mogu dodati samo dva slova, n i e, kako bi postala velika neman koja može progutati našu mladost i snove.

Ko dodaje ta slova i zašto?