Mom bratu,

koji se uvijek pobrine da ne budem sam

Ovo je priča o dvojici braće. Jedan je bio dobar sa brojevima i snažnoga stasa te se zvao Mahmut, a drugi je bio umjetničke duše i zvao se Džemal. Stoga je dobio nadimak Plačljivi Džemal.

Mahmut mu je dao taj nadimak, etiketu koja će čitav život na njemu visiti, kao prava etiketa na nekoj majici.

Drastično su se razlikovali, što ih je i činilo braćom. Mahmut je od malih nogu dobijao simpatije okoline. Dobijao ih je i Džemal, ali bilo je nečega u Mahmutovim očima što je istinski značilo ljudima. Kao da takve oči nisu bile viđene godinama. Džemalove oči su zračile tom istom dobrotom; onom najiskrenijom, dječijom; ali on je bio stariji. A Mahmut se tada tek rodio pa je time malo zasjenio svog brata.

Džemal je djetinjstvo proveo u sjeni svačijih simpatija upućene prema Mahmutu, sve dok nije došlo tinejdžersko doba. U Mahmutu se probudila strast prema sportovima, a u Džemalu prema umjetnosti i knjigama. Živeći u takvoj okolini kakva jeste, Mahmut je bio zanimljiviji i dobijao je više podrške na svom putu ka perspektivnom sportisti. A Džemal je bio neshvaćen.

Ma ‘ta će nam umjetnici? govorili su ljudi. Oni ništa korisno ne rade.

A Džemal je uvijek bio mišljenja da čovjekovo shvatanje života potječe od slikarovog platna i kista, glumčevog performansa, sviračkih prstiju i piščevih riječi.

Rijetko koja osoba ga je razumjela, a naročito nije bio razumljiv svom bratu Mahmutu. Čak štaviše, on je bio takve naravi da je ismijavao sve što njemu nije bilo jasno, a Džemalova umjetnost je bila ponajviše ismijana. Džemal se tome nekad smijao, nekad bi zbog toga preispitivao svoj pravac u životu, a često bi plakao. Kakav je to Plačljivi Džemal kada ne bi suze lio zbog bratove grdosti i nerazumijevanja?

Roditelji bi se često umiješali u takvim situacijama, a Mahmut bi uvijek dobio po jednu šamarčinu od svog oca. Oni su vidjeli ogroman značaj u tome što Džemal radi, a njegova baka je uvijek govorila:

On je Bogom dato dijete. Činit će velike stvari. Čuvajte ga kao zadnju kapljicu vode i mrvicu hljeba!

I čuvali su ga. On je uistinu trebao biti zaštićen.

Ali problemi za Džemala se nagomilavaju u njegovoj školi. Djeca ga zadirkuju. Nije to bilo samo zbog njegove strasti ka umjetnosti, nego zbog toga što je bio drugačiji. Od Mahmuta su saznali da ga on zove Plačljivi Džemal, pa su ga i oni počeli tako zvati.

Jednom je to prevazišlo svaku mjeru. Tog dana se Džemal vratio kući, nakon što su ga djeca u svlačionici pretukli jer je probao da odbrani svoje mišljenje i dostojanstvo, i naravno – Mahmut ga je počeo zadirkivati. U Džemalu se probudio toliki bijes da je odmah skočio na brata i počeo ga tuči do potencijalno posljednje kapljice krvi i znoja. Roditelji su se prekasno umiješali, a Mahmut je bio u nesvijesti. Toliko ga je Džemal pretukao da je završio u stanju kome. U komi je bio godinama. Kada se probudio, doktor je njegovim roditeljima rekao kako se više nikada neće moći kretati. A govorne vještine je uspio, hvala Bogu, vratiti, ali se ničega ne sjeća od svog prijašnjeg života.

Džemal je imao 25 godina kada je održao jednu od svojih veoma uspješnih izložbi likovnih radova. Mahmut je bio na svakoj izložbi sa svojim roditeljima. Često bi ga oni pustili da sȃm sa kolicima razgleda radove svoga brata. On je tada bio drugačiji. Volio je umjetnost. Volio je Džemala.

Džemal je bio slavan, ali je često plakao. I to svaki put kada bi čuo škripavi zvuk točkova Mahmutovih kolica. Na toj jednoj izložbi je najviše plakao.

Šta ti je? Zašto plačeš? ispitivali su ga ljudi.

Da ne bi pravio scenu pred ljudima i da ih ne bi zbunio, uvijek bi slagao i rekao im: Ne znam.

Uistinu je bio Plačljivi Džemal.