Po završetku svog predavanja, profesor Marmmall održao je predavanje o nautici, o jednom velikom brodu iz devetnaestog stoljeća koji se izgubio u magli blizu jugozapadnog dijela zemlje Ottiie na tamnom, nemirnom moru.

Od tog trenutka tadašnja tehnologija počela se mijenjati sve u korist putnika na brodu, i još više se istraživalo kako pomoći brodskoj posadi da se ne izgubi tokom magle, pa su došli na ideju da naprave svjetionik i postave ga na određene geografske tačke. Na kraju časa svi su studenti izašli iz učionice, gdje je Marmmall sjeo za svoj radni stol i započeo pregledavati studentske radove iz prošle sedmice.
Dok je listao papire, jedan za drugim, u učionicu mu ulazi rektor univerziteta, blago kucajući od vrata.

-Marmmalle, lijep pozdrav – reče rektor univerziteta.

-Marmmall se okrenu i odgovori – Lijep pozdrav i vama, kako ste?

-Rektor univerziteta stavi veliko bijelo pismo na Marmmallov radni stol i odgovori – Ovo je tvoj otkaz, Marmmalle, donijeli su odluku!

-Marmmall, sav u čudu, upita – Otkaz? Kako? Zašto?

-Moraš shvatiti, postao si višak u univerzitetu – odgovori rektor.

-Ali, treba mi samo još deset godina do penzije i onda odlazim, prostora ima za sve? – upita Marmmall.

-Ipak, određeni ljudi žele da danas pokupiš svoje stvari i odeš, bez daljnjih objašnjenja – odgovori rektor.

Rektor univerziteta blagim hodom odlazi iz učionice, a Marmmall, sav u čudu i nejasno, polako počinje skupljati svoje stvari u kutiju, pripremajući se za odlazak zauvijek sa svog radnog mjesta.

Nekoliko mjeseci kasnije, Marmmall je sjedio u svojoj hladnoj kući sa računima na stolu u dnevnoj sobi, bez i jednog novčića, gledajući u jednu tačku i razmišljajući da ipak ima dobre komšije koje mu pomažu s hranom kako bi preživio, a još uvijek u čudu da ne može da pronađe posao. Kao i po običaju, Marmmall je u večernjim satima hodao ulicama grada Orronnolla; blage snježne pahuljice prelazile su preko njegove kape i jakne, poneke zadržavajući se na njegovoj kapi, a poneke topeći se i odlazeći uz zid ili pravo u noć.

Hodajući niz ulicu, došao je i do naselja Krovddomm, koje se nalazilo na kraju grada. Sve više i više protežući noge, Marmmall je primjećivao da prilazi velikim zelenim poljanama, a kuće ostaju iza njega. Primijetio je ograđeno dvorište bez kuće, kroz dvorište je gledao prema šumi, a iza šume se nalazila svjetleća poljana. Marmmall se zagledao kroz drveće u svjetlucave niti, koje bi čas bljesnule na jednoj strani, pa nestale, i odmah na drugoj strani ponovo blještale, i tako u nizu, jedna iza i ispred druge, na svim stranama.

Svjetlucava nit koja se brzinom svjetlosti spuštala niz nebo povukla je Marmmalla da blago, korak po korak, krene kroz dvorište, preko šumskih puteljaka do svjetlucave poljane. Kada je prošao kroz šumu, na svakom dijelu velike snježne poljane udarali su gromovi. Marmmall pomisli u sebi: „Da li je ovo stvarno? Pronašao sam Polje gromova, isto onako kako se prenosi u pričama i legendama.“

Brzo se dosjetio da pronađe Vattvett, to je bio top koji se često spominjao u legendama o „Polju gromova“ - top koji je ispaljivao gvozdene šipke koje bi privlačile i odvodile gromove u željenom pravcu. „Gdje bi se mogao nalaziti?“ – razmišljao je Marmmall, i naumpala mu je šuma koja dijeli dvorište i polje gromova. Brzim hodom protrča kroz šumu i pronađe Vattvett i nekoliko gvozdenih šipki u rancu, koje je stavio na leđa.

Top je imao dva točka i ručku kako bi se lakše mogao vući. Marmmall izvuče top iz šume i nastavi koračati kroz „Polje gromova“. S desne strane topa nalazila se ručka koja se okretala unazad. Unutrašnjost topa funkcionisala je na mehanizmu zategnutog luka i strijele; unijela bi se gvozdena šipka, ručka bi se okrenula unazad nekoliko puta i šipka bi propala kroz top. Stegnutom šakom udarila bi se ručka po donjem dijelu, što bi omogućilo da se deblji, zategnuti elastični konop ispravi i time odgurne šipku u vis.

Sve više i više, svjetlucave niti gromova pojačavale su se, kao i zvuk groma. Kako se Marmmall udaljavao od šume, hodio je sve do jednog trenutka kada je primijetio da će ipak morati koristiti top. Izvuče gvozdenu šipku iz ranca, ubaci je u top, okrenu top u desnu stranu, zategnu mehanizam, udari šakom u donji dio ručke i gvozdena šipka izleti iz topa preko poljane. Na jednom svi gromovi počeše udarati u šipku koja je nosila elektricitet daleko od Marmmalla.

Marmmall, ugledavši to, brže bolje ubrzanim hodom potrča pravo preko poljane misleći: „Sva sreća pa top nije toliko težak za vući.“ Srce mu je ubrzavalo, a um donosio brze misli, od kojih je rijetko koju mogao smireno razlučiti i promisliti.

Nakon nekoliko vremenskih časova, Marmmall je izgubio pojam o vremenu; u rancu nije imao više gvozdenih šipki, a udari gromova na poljani bili su daleko iza njega. „Više gvozdenih šipki nemam, to znači da nema puta nazad, samo put koji me vodi naprijed. Top ne želim ostavljati, možda pronađem ponovo gvozdene šipke“ – pomisli Marmmall.

Koračajući nekoliko vremenskih časova, Marmmall naiđe na jednu dvospratnu kuću s dugim krovom. Odmah se zamisli: „Ovo je kuća koja se spominje u legendama, ona ima dvoja vrata, desna i lijeva; od putnika zavisi kroz koja će proći.“ Kroz trenutak Marmmall ulazi u kuću i zadesi se ispred dvoja vrata – jedna su desna, a druga lijeva. „Kroz koja da prođem?“ – pomisli Marmmall. Razmišlja i razmišlja, pa ponovo razmišlja, i odluči: „Proći ću kroz desna vrata.“

Kada je otvorio i prošao kroz desna vrata, zadesio se u napuštenoj vatrogasnoj stanici koja je bila prašnjava i začađena; po koja mušica bi proletila. Brzim korakom, Marmmall dođe do drugih vrata koja su stajala nasuprot njega, otvori ih i nastavi hodati. Sada se zadesio u staroj, napuštenoj advokatskoj kancelariji, koja se nalazila u još gorem stanju nasuprot vatrogasnoj stanici.

Marmmall, prolazeći kroz vrata, odlazio je u sve gore i gore prostorije: bolnice, policija, sudstvo, stare fabrike, industrije, sve dok nije došao do zagušenog i prljavog stana. Na vratima unutar stana pisalo je: „Ako želite proći kroz ova vrata, morate proći kroz lijeva vrata na početku kuće i otići u kancelariju broj četiri, tamo ćete pronaći ključ za ova vrata.“ Marmmall pomisli: „Sad sve ispočetka, ponovo.“

Marmmall se vratio kroz sve sobe do prvih vrata lijevo, izlazeći iz desne sobe, samo se zaokrenuo, spustio šteku od vrata i ušao u prostoriju, koja je bila mirišljava, uređena i nova. Razgledajući i šetajući kroz prostoriju, krenuo je prema vratima; sve dalje i dalje, kako je ulazio i izlazio iz sobe u sobu, sve je bilo novije, čišće i uređenije, dok nije došao do prostorija s kancelarijama. Tamo je pronašao kancelariju broj četiri i ušao u nju. U trenutku kada je ušao, primijetio je samo mašine koje na sebi imaju staklenu leću, ali ključ nigdje nije vidio.

Marmmall pomisli: „Moram utisnuti u svjetlost informaciju, ako želim da dobijem ključ, tako barem stoji u pričama.“ Marmmall je to i učinio, počeo je na mašini okretati kolut za brojeve i slova, prisjećajući se informacijskog koda zaduženog za ključ. Marmmall, govoreći u sebi: „Četiri, H, K, znak jednakosti četiri, L, znak veće od dva, znak jednakosti K, L i četiri.“

Kroz staklenu leću započe prolaziti svjetlost, prolazeći i odlazeći u drugu mašinu; staklene leće same su se premještale, jedna preko druge, manje i veće, svaka na svoje mjesto, i svjetlost se pojačavala. Nakon nekoliko trenutaka, mašina otvori mala vrata i ključ ispade u skladište mašine. Marmmall uze ključ i brže bolje ubrzanim hodom krenu do izlaza, kroz desna vrata i sve do stana.

Kada je otključao vrata u stanu i otvorio ih, gledao je u vedro nebo i sunce koje sija, a ispod vedrog neba nalazila se duga, zelena, travkasta poljana a iza nje plavo more. Prošavši kroz vrata na desno, ugledao je razne vrtove i iznad njih, na brežuljku, prelijepu drvenu kuću. Marmmall je odmah prošetao do kuće, pokucao, i u toku kucanja vrata su se sama otvorila. Marmmall prođe kroz vrata i ugleda da nikog nema u kući; samo još jedna stara vrata kroz koja je prošao i izašao iza kuće, ugledavši dugu poljanu i nastavio hodati dalje.

Hodajući duže i duže, primjećivao je da je daleko otišao od stare drvene kuće; sunčeva svjetlost je nestajala, a duga poljana bila je sve mračnija i mračnija, drveće je nestajalo, oblaci, zemljani puteljci i duga trava i bilo koji predmet poznat Marmmallovim očima, polako je počeo blijediti, sve do trenutka kada mu je ponestalo zraka. Marmmall se okrenuo i ugledao kuću koja je sad već bila jako daleko, vidio je bolje okruženje oko kuće: svjetlosne čestice, to jest fotone, trodimenzionalne makro–mikro svjetove, shvatajući da odlazi u višedimenzionalnost makro i mikro svijeta.