Stanica. Buka i galama. Čekam voz. Pun je ljudi koje poznajem, naravno. Ne volim ići u nepoznato. Na meni je odjeća od sinoć, a šminka stoji kako stoji, ne mogu se žaliti na nju. Radi svoj posao - krije blijedo lice i oči koje žare neostvarenim željama. Smeta mi, vruće je, a umorna sam. Najradije bih se umila ledenom vodom. To je samo još jedna neostvarena želja u cugu. Helem, čekam voz. On, standardno, kasni, a ljudi se, standardno, ibrete tom kašnjenju. Kao da je to nešto neočekivano. Naposljetku dođe, pa se i ukrcasmo. Gdje ćemo? Kao što rekoh, ne volim ići u nepoznato, pa idemo na istu lokaciju svaki dan. Čemu promjene, promjene su strašne. A lokacija je solidna - nije mi daleko, iako ne volim vožnju vozom. Ako ništa, ponekad bude zanimljivih tema. A ako ne, Sarajlija će baciti šuplju i radnja će se nastavit odvijati. A ja? Ja slušam. Pušim cigaretu i gledam na sat. Ponekad se nadovežem na temu o kojoj se diskutuje. U drugim instancama, slušam. Volim slušati. Pogotovo muziku. Na njene riječi i ritam ne moram odgovarati. Ona ne traži odgovor. Ljudi, s druge strane, šutnju gledaju kao odgovor. Na mene su, doduše i navikli. Znaju da ću ih uvijek slušati. Svakome treba neko ko će da ga sluša. I tako. Isto mjesto, isti ljudi, ista spika. Promjene su strašne i nepotrebne, tako mi rekoše. Možda i ne izađoše te riječi iz njihovih usta, ali sam ja to tako shvatila. Zašto bismo svi u suprotnom ovako živjeli? Zašto mijenjati nešto što iole funkcioniše? Zaista, nepotrebno je. Nakon što saslušam sve priče koje su mi namijenjene, šaljem svima oko sebe pozdrave i krećem prema peronu. Znam da voz opet kasni, jer su promjene ipak nepotrebne. Voljela bih da mogu prošetati, ali ne želim čekati naredni voz. Ne znam šta će me u njemu dočekati. A ako krenem ranije, pitat će me neko gdje ću. I šta da mu kažem? Ne volim lagati, a ako kažem da idem sama da šetam, bit će mu neobično. Čudit će se, a čuđenje rezultira dodatnim pitanjima. To su nepoželjna pitanja, pitanja promjenljive prirode, a kao što sam rekla, promjene su strašne. Ponovo palim cigaretu, jer što bi Sarajlije rekle: “Ja samo što zapalim on će doći”, misleći na prijevoz. I samo što povukoh prvi dim, krajičkom oka ugledah voz kako se, polako ali sigurno, približava peronu. Što duže gledam u njega, veću odbojnost osjećam. Kao da smo dva magneta iste polarnosti. Kao da me njegov dolazak podsjeća na sve ono od čega bih najradije pobjegla. U svom tom razmišljanju, vrata se preda mnom otvaraju, ljudi užurbano ulaze i izlaze, a ja sam nepomična. Gledam ta poznata lica, ista ona koja oduvijek gledam. Sad bih trebala ući, jer me voz neće čekati. Trebala bih ući, ali to nije ono što želim. Posmatram kako se vrata zatvaraju i kako meni poznate siluete odlaze. Gasim cigaretu o hladan beton i preplašeno pravim svoj prvi korak. Ovaj put, to je korak prema nečemu novom, nepoznatom. Promjene su strašne, to oduvijek tvrdim. No, možda je strašnije zauvijek ostati na istom mjestu.