Izranjanje iz bola, i besmisla je uvijek bivalo najteže, al' najljepše. Potrebno je mnogo strpljenja duši, da shvati koliko je sve dobro za nju. Sve potom, ide lakše. Koraci kojim hodi. Dah koji pušta. Poznanstva koja stiče. Kada sebe pronađeš jednom, sve dođe na svoje mjesto. Stihovi za mene su uvijek bili lijek u gluhoj noći, smiraj nakon nemira, a tek spoznaja da drugom su možda baš sve.
To me nadahnulo i održalo da nikad ne napustim hartiju i pero.

"Kamo sreće da mogu izbrisati nesreće proživljene, il one tek doživljene. Uzgred, i tugu da uklonim sa lica umornog, povrijeđenog čovjeka. Rado bih; vratila sjaj i vedrinu na licu njegovom.
Ulila bih nadu u srca krhka, gotovo slomljena. Nema toga što ne bih, a da bude nam svima bolje! Sreća je; što budim pisca kada god se unina. Budim ga; jer duguje Bogu da zahvali, i pritom ljudska srca perom zagrli(nježno)."