Breza je i ove jeseni odlučila otkriti svoje ukrase. Spušta svoj poljubac od lišća na čelo svakog prolaznika, smješući mu se u prolazu. Pratila sam stazom pozlaćeni trag - onaj koji mi te vraća u misli svakog oktobra.

Pitam se ponekad - voliš li i ti jesen? Pamtiš li njene zlatne kose pod krošnjom, dok ti ozeblo sunce miluje lice? Proletiš kroz ogoljela stabla i ogoljele duše, pa ipak zastaneš na trenutak u prohujalom vremenu.

Suho lišće uvijek priča neku priču- ne kad krcka, već kroz šapat koji ne čuješ, svaki put kad se od njega udaljiš. Ponekad mi probudi znatiželju, i kroz san mi prođu sve riječi koje su ostale prešućene. Sva ta bujica misli i osjećaja što se kovitla u utrobi ispisala je kolorit ove jeseni. Razlili smo se među bojama na cesti, još prije nego što su nas saprale hladne kiše.

U miholjsko doba čovjek se uvijek nađe na dva mjesta. Jedno je mjesto njegovog tijela, koje često sjedi pred zamagljenim prozorom i posmatra kišu dok se sliva niz staklo. A drugo je mjesto njegove duše, koja upravo u tom momentu zamišlja svoj ples na kiši. Život usporava svoj ritam, priroda sklapa svoje oči, a svijet miriše na mokro lišće.

U jednom trenu se osvrnemo oko sebe i shvatimo da živimo na prvom mjestu, dok nam duša čezne za promjenom. Sami gradimo svoj kavez, i skrivamo ključ izvan domašaja, a tako malo nam fali do topline osmijeha među prsima.

Breza će se uvijek spuštati prema nama, običnim ljudima, jer njen je život ograničen krošnjama. Ali mi nikada nećemo istinski osjetiti njene čari, ako ne pogledamo ka gore. Neke su stvari predivne, dok ih tiho posmatramo iz našeg malenog kutka planete. Ipak, svijet se neprestano vrti, i sa njim i nove prilike koje se rađaju svakoga dana. Možda je tvoja upravo gore, samo se plašiš da pogledaš u zvijezde.