Vidjela sam da mnogi ovdje pišu o prijateljstvu, o ljudima koje su voljeli, koje su izgubili, koji su ih zaboravili. Pa evo, odlučila sam i ja ispričati svoju priču. Ne zato što očekujem da je neko razumije
nego jer je nosim u sebi predugo.


Odrasla sam s jednom djevojkom. Bila je samo nekoliko mjeseci starija od mene, ali su te mjeseci njene zrelosti bile kao godine autoriteta. Divila sam joj se. Bila mi je sve. Od onih trenutaka kad smo zajedno pravile kolače od blata, do onih dana kad smo ulazile u radnje da kupimo svoju prvu šminku, skrivajući crvenilo obraza kao da krijemo svemir.

Kad nekog zavoliš u djetinjstvu, zavoliš ga čistom dušom.

Njena porodica je odlučila otići u inostranstvo. Ali nismo prestale pričati. Svaki dan je bio jedan mali FaceTime ritual, kao da nikad nije otišla. Učila me kako da stavim tuš na kapak, pokazivala mi šta je novo naučila u školi, smijale smo se satima. Kad je dolazila kući u Cazin,jednom godišnje, trčala bih joj u zagrljaj kao da mi je rođena sestra. Jer zapravo, nisam je ni smatrala prijateljicom. Smatrala sam je svojom rođenom sestrom. I srcem, i dušom.

Krv ne mora da teče istim venama da bi ti neko bio brat ili sestra.

A onda, negdje oko puberteta ,kao da je svijet odlučio da svaka ide svojim putem. Počele smo se mijenjati. Naša interesovanja su postajala različita, ali ja nisam odustajala. Ona je postajala hladnija, distanciranija. A ja sam i dalje čuvala slike iz djetinjstva. Sve sam činila da ostanemo bliske. Zvala sam je, pisala joj, nudila joj prisustvo kad ga nije tražila.

Nekad toliko pokušavaš zadržati nekoga da ne vidiš kako se već okrenuo i otišao.

Na kraju, presjekla je sve. A ja sam ostala u prostoru punom uspomena koje više nikome ništa ne znače.

Prošlo je šest godina. I danas ne znam zašto je otišla. Možda ni ona ne zna. Ali ono što znam jeste da to što se desilo ostavilo je dubok trag. Kad ti neko tako blizak nestane, ostaneš bez pola sebe. Teško je preboljeti nekoga s kim si dijelio tanjur, garderobu, tajne… Teško je. Preteško. Trebalo mi je dugo da prihvatim da više nećemo zajedno kupovati poklone, praviti kolače ili pričati o prvim simpatijama.

Ljubav djetinjstva je čista, ali baš zato kad pukne, ostavi nevidljive rane koje ne zarastaju godinama.

Raspitivala sam se o njoj.Godinama. Ne da bih je uhodila, ne da bih se vraćala nego samo da znam je li okej ?Je li dobro? Da li se smije? Da li je neko voli?

To me jedino zanimalo. Nije me boljelo što je otišla, nego što se ponašala kao da nikad nisam postojala.

A onda… dogodilo se ono najgore. Moj tata je preselio.. Bio je čovjek kojeg je znala. Kojeg je voljela. Kojeg je zvala „čiko“, kod kojeg je dolazila kući kao u svoju. I nije poslala poruku. Nije poželjela ni
Rahmet ..

Neki ljudi ne nestanu iz tvog života kad odu, nego kad te ne zagrle u tvojim najcrnjim danima.

Znam da zna. Naše porodice se znaju. Otkad sam saznala da nije ni zucnula,dio mene se zauvijek smrzao. To me zaboljelo više nego išta drugo. Jer kad neko ne stane uz tebe dok se tvoj svijet ruši, taj neko ti više ne može biti ni poznanik.

I evo nas sada. Nekoliko godina kasnije. Svaka je svoja žena. Svaka je izrasla u ono što joj je sudbina krojila. Kad se ponekad i vidimo na ulici ,prođemo jedna kraj druge kao dvije neznanke. Pogled ne traži pogled. Korak se ne uspori. Ni osmijeh, ni knedla, ni pozdrav.


Pokušala sam da stupim u kontakt s njom… više puta. Nisam od onih koji lako odustaju od ljudi koje vole. Nekoliko puta smo se i čule, razmijenile par poruka, čak i nakratko pričale ,ali to više nije bilo to.

Osjećala sam da me izbjegava, da drži distancu, da ne želi više nikakav stvaran kontakt sa mnom. Kao da joj smetam samim svojim prisustvom. Kao da pazi da me ne povrijedi, ali me u isto vrijeme gura što dalje od sebe.

Ljudi ne postaju stranci zbog svađe. Nego kad im prestaneš biti važan. I kad to osjetiš, umreš tiho iznutra.

Zato… ne, ne nedostaješ mi. Jer ono što si danas, ja više ne poznajem. A ono što si bila , umrlo je onog dana kad si bez riječi otišla. Ne boli me što nisi više tu. Boli me što si nekad bila. I što sam te voljela više nego što sam znala da mogu.


Ljude koji ti okrenu leđa kad te život slomi,ne traži nazad. Nisu te vrijedni. Jer ono što si ti dala, nije se moglo kupiti. A ono što si izgubila, možda je zapravo bio dobitak.

I eto… napisah. Možda sebi. Možda njoj. Možda nekome ko se prepozna. Ali najviše, da ne zaboravim da sam i ja nekad bila dijete koje je iskreno voljelo. I koje
je isto tako,iskreno bilo ostavljeno.