PRITUŽBA

Na večeri povodom rođenja Abdulkadirovog sina bilo je dvanaest njegovih prijatelja i bliskih poznanika. Muškarci su bili smješteni u divanhani, dok su žene zauzele jednu od odaja na gornjem boju kuće.
Dok su hizmećari ispunjavali sofre raznovrsnim jemecima, prisutni su se gomilali po prostranoj divanhani dok su se u maloj prostoriji lomili jedni o druge glasni povici i smijeh.
Među pozvanima bio je i Eminudin, sin nekada vrlo uglednog varoškog trgovca. Njegov otac putovao je karavanima čak do Šama i na jednom od tih putovanja, na obali Eufrata, upoznao djevojku koju je oženio i koja će kasnije roditi Eminudina. Iako je naslijedio očevu trgovinu, ta ga trgovina nije učinila poznatim u varoši koliko je tome doprinio njegov izgled. Nije bio vješt trgovac. Nije se bogatio, ali se nije ni češao od druge. Životario je od prodaje, kao i većina trgovaca.
Tijelo bosanskog gorštaka, široka ramena, pleća i visok rast dobio je od oca, dok je s majčine strane naslijedio crne guste vlasi kose i brade te biserne, čvrste zube pod kojima bi se čak i kosti lomile.
Na čaršiji bi pojedine žene podizale peče s lica kako bi ga bolje osmotrile, dok bi skoro svaki muškarac vidio ponos u njegovom delijskom izgledu. Svako mu je išao u susret širokog osmijeha, ustajući sa mindera kako bi mu ustupio svoje mjesto. Teško je sada reći koliko je iskrena ta njihova bratska ljubav i poštovanja jer nudi se mogućnost da se u sve umiješao strah od njegove pesnice ili nezadovoljstvo vlastitom vrijednošću koja je rasla u njegovoj blizini.
Takvi odgovori uvijek dođu sami,bez pitanja.

Po dolasku na večeru imao je takvu sreću da u avliji sretne i slavlju pristupi zajedno s nekadašnjim kadijinim pisarem, duboko zašlim u godine.
Kratko rečeno. Gušio je ljude svojom pričom. Trenutno je kazivao kako je kao kadijin pisar bio svjedok pretjeranom iskorištavanju kadijine milosti.
Zlo koje ostane nekažnjeno, pretvaralo se u naviku, a navika u pravo. Ljudi su se hranili kadijinom dobrotom a da on toga nije bio svjestan.
Govorio je da se,ne kao pisar već kao insan pobunio jer je i sam ušao u taj vrtlog iskorištavanja dobrote ali ga ubrzo prozvaše drskim, jer rijetko ko oprašta onome ko imenuje njihovu pohlepu. Govorio je da je i sam mislio prepraviti optužbe i poslati mnoge na falake ili vješala ali nije imao toliko smjelosti i tako dalje i tako dalje...

U ovome svemu ne bi tu bilo ništa čudno da on jednu te istu priču nije ponavljao svakih nekoliko mjeseci. Dok su svi ostali vodili žustre rasprave, pisar je Eminudinu pričao ono što mu je već jučer ispričao kada su se sreli na čaršiji. Eminudin se nije mogao buniti protiv toga. I on će, sigurno, doći u te godine kada će istim pričama bježati od pomisli na smrt. Ta pojava je neiskorjenjiva i rijetki su oni koji joj se u toj dobi života ne predaju. Ali trenutno je došao onaj tren kada je svakome mučno sve to slušati, pa tako i Eminudinu, koji je inače uživao u pažnji drugih. Dok su se ostali grupisali, pričali i smijali, on je bio potisnut iz svijeta u kojem bi obično ovladao cjelokupnom pažnjom.

Na drugom kraju prostorije stajala su njegova dva ahbaba u društvu Latif-aginog sina Rašida. Bio je to tridesetogodišnji golobradi čovjek, sićušne građe, s grbom na leđima. Gadio mu se njegov izgled iz dna duše i dok je gledao kako uživa i zauzima njegovo mjesto među ahbabima, odurnost je postajala nesnosna. Na svu tu bolnu, iziritiranu krvnu žilu pritiskao je stari pisar svojom dosadnom pričom. U tom trenu Eminudin poželje svoju staru slavu i u ovom društvu.

— Latif-agin, jedeš li ti išta? — povika Eminudin izrazito glasno i prekide sve ostale priče. Sva pažnja bila je usmjerena prema njemu. — Da ti nije tog turbana, ja te ne bih pustio ovdje. Rekao bih: tebi je mjesto gore, sa ženama! Ha, haa...

Njegov glas se probijao kroz smijeh drugih. Ubrzo su svi prepoznali Eminudina. Trojica su odmah pohrlila da se rukuju s njim, dok je on rastao u vlastitoj koži. Rašid je mrštio obrve, kao da mu nije jasno šta se dešava, gledajući naokolo dok su se ostali nastavili zbijati šale na račun njegovog izgleda. Odlučnim korakom Eminudin prođe kroz prostoriju i zasjeni ga svojom visinom. Smijao se iz pakosti. Arogancija je buktala u njemu.

— Čujem da si se oženio. Da te blagoslovim — nastavi Eminudin dok je Rašida oblivala rumen. Eminudin mu pruži ruku, okrenu se prema ostalima i podsmiješljivo namignu. Ostali su znali šta slijedi. Rašid je vrlo sigurno, hrabro i pomalo naivno pružio ruku, dok su mu se na usnama ocrtavali zategnuti zubi. Znao je šta ga čeka, ali nije želio da se povuče.
Stegao mu je Eminudin sitnu šaku. Prsti su se savijali pod jačinom stiska, zglobovi bježali iz svog mjesta. Rašidovo lice je plamtjelo, oči su se punile suzama, ali je pogled govorio: nećeš me oboriti.

Pokušavao je istrgnuti ruku dok su se ostali gušili u smijehu.
— Koliko je Latif-aga platio da te oženi? Koliki je to mehr obećan kad je uspio pronaći ženu za tebe tako kuvetli?

Smijeh se pojačao. Eminudin popusti stisak i Rašid istrgnu ruku kao iz metalne klopke. Lijevom rukom milovao je desnu, dok ga je Eminudin tapšao po ramenu, osjećajući njegove kosti pod dlanom. Na licu Eminudina plamtjelo je zadovoljstvo. Duboko ogorčen, Rašid uhvati njegov pogled. Na Rašidovom licu se moglo pročitati: sačuvat ću ružnu riječ kao uspomenu.

— Svake noći ustajem na noćni namaz — reče Rašid tiho, ali jasno. — Pričam Gospodaru šta sam tog dana radio. Spomenem ako imam neku potrebu ili nevolju.
Večeras ću tebe spomenuti.

Nakon tih riječi izvuče se ispod njegove ruke. Dok je domaćin pozivao da otpočnu s večerom, Eminudin je stajao kao pogođen strijelom. Kao da ju je mogao zamisliti, vidjeti kako mu probija prsnu kost i pušta krv.
On, Eminudin, trgovac, častan čovjek, pošten. Nikada o njemu ružna habera. Sa svima lijepo, a neznalice se čuvao. O njemu su uvijek govorili s dubokim poštovanjem. Nakon toliko godina prijateljstva i lijepih poznanstava neko mu govori da će se potužiti na njega, i to ne kod kadije, po zakonu čovjeka, gdje bi ta pritužba prošla kao lakrdija, već u crnoj noći, kada je tišina na Zemlji sablasna, kada Stvoritelj sluša duše kako traže, kako mole, kako plaču, kako tuže.
Rašidove riječi će večeras postati sjeme.

Tokom večere Eminudin je ostao zapažen kao izrazito tih i šutljiv. Domaćin se pobojao da možda hrana nije dobra. Ostali su pomislili da je možda bolestan, ali ništa od toga nije bilo u tom trenu koliko je bio velik strah u tom golemom gorštačkom čovjeku. I tokom večere sjedio je pored starog pisara koji nije prestajao s pričom. Njegova pljuvačka i komadići hrane prskali su Eminudinovo lice, dok je njegov podbradak drhato kad bi svako malo pogledavao u Rašida uz misao:
tako sitan čovjek,a tako plaši teškim riječima.
Na povratku kući žena nije prestajala pričati o pričama s čaršije koje je čula od drugih žena. Te riječi su samo plovile kroz njegove uši i tek bi se na trenutak osvijestio kada bi ga upitala:
— Slušaš li me, bolan?
— Slušam, slušam... — odgovorio bi klimajući glavom.
— Slušaš baš — produži žena. — Ja te pitam voliš li moju mater, ti govoriš: aha, aha.
— Aaa... ko kaže da je ne volim? — zaustavi se i reče Eminudin potpuno priseban. — Volim je više nego svoju.
— Hani, bolan! Odvadi malo — uzvrati žena kolutajući očima.
— Mogu li ja, ženo, išta reći a da me ti ne ujedeš? — upita podižući obrvu.
— Moram se i ja nečim baviti — uzvrati ona pokazujući zube kroz smijeh. — Ti trguješ, a ja ujedam ljude. Haa, haa... nego, hoćemo u džamiju na jaciju?
— Ne mogu. Nadula me večera — uzvrati tapšući se po trbuhu.
— Dobro da kažeš. Prošli put je zbog tebe pola džamije izašlo na avliju da klanja.
— Opet ujedaš — reče Eminudin dok se ona smijala. — To je bilo ima tri stotine godina.
— Ama da je bilo za vrijeme Adema , ljudi pamte samo to što se s tobom ne mogu šegačiti jer ih odmah tučeš.
— Ko ja? Ja nikad nikoga nisam istukao.
— Nisi mater, oca i mene. Svi ostali jesu dobili po turu.
Te riječi izmamile su osmijeh na njegovom licu koji se sudari s njenim. Zatim ga pogleda ozbiljnije.
— Hajde, ti sad meni reci šta je bilo na toj večeri. Tebe nešto golemo muči.

Otpuhnu duboko i opet se izgubi u bezdnu duše. Pozva se na šutnju. Želio je više biti čudan nego sumnjiv. Potisnuta bol se opet budila. Rašidove riječi nisu prestajale odzvanjati u njemu.
"Večeras ću tebe spomenuti !"

Abdest za jaciju uzimao je četiri puta. Dođe do glave i zaboravi šta je prethodno učinio Nakon namaza žena ga onjuši oko usta.
— Ako se ništa nije desilo na večeri, što ja ne vjerujem... jeste li vi možda nešto pili?— upita žena, a on poskoči kao oparen.
— Jesi li pri zdravoj pameti, ženo! — reče oštro.
— Ja jesam, ali jesi li ti, Eminudine? Klanjao si farz devet rekata, a na jednom kijamu si toliko stajao da sam mislila da učiš Jasin.
Gledala ga je ravno u oči i nije mogla vidjeti kuda se kreće njegova misao.
Zbunjeno otresnu glavom i uvuče se u postelju.Rašid kao da je bio tu svo vrijeme, u tom krevetu. Njegov glas postajao je sve bučniji i pod jastukom i pod jorganom. U trenutku kada je počeo tonuti u san, žena ga opet upita, a on skoči kao oživljen. Brzo se obuče i bez riječi istrča iz kuće.
Nebo je bilo čisto. Zvijezde su ga krasile. Mjesec je sijao tako snažno da su se oči skupljale. Zrak je bio prohladan. Potpuno dotučen lutao je sokacima bez cilja.
Uz ružnu misao o sebi,kao najveća i najgora prljavština poželio je i da izgori u vlastitoj koži i da dočeka daleku zoru kao novo praskozorje bez sjete o svemu onom sto je ružno. Nije se mogao odlučiti.

- Ova noć će trajati kao Sudnji Dan - pomislio je u sebi. - Ja sam pokvaren čovjek i ko me pokvario?

Sa ovim pitanjem nastavio je da prati svoju mjesečevu sjenku.
Noćni život bio je posve mrtva, a on je tonu u zamiruću tugu.
Odjednom mu se smrači pred očima. Zatetura se i pade na kaldrmu, te izgubi svijest.

Otvorio je oči,teško sa nejasnom slikom pred očima.Ležao je na žutoj, isprženoj zemlji pod žarkim suncem. Vrućina je nesnosna. Ispred njega rijeka. S druge strane zeleni proplanci, livade cvijeća i visoke planine. Kao komadić Bosne, još ljepši. Iza jednog brežuljka pojavi se Rašid. U bijeloj odjeći, sjajnog lica, sjede pored rijeke i uroni noge u vodu. Ptice su mu skakutale po glavi, dok su iza njega po livadi pasle košute i bijeli konji.
Poče pričati kako je proveo dan, a onda,riječ po riječ i dođe do večere.
Reče da je sklopio trgovački sporazum i da bi volio vidjeti u tome opskrbu i blagoslov. Tu zastade, kao da je završio sa pričom.Nogama je udarao po vodi, i tad kao da ga je neko nešto upitao. Podiže glavu i reče:
— Da,bio je i Eminudin na večeri...
Od tog trenutka njegov glas utihnu. Eminudin nije mogao čuti šta govori. Ustade sa zemlje i poče ga dozivati. Govorio je: šta govori, ne čujem, šta govori?
Potom skoči u rijeku i poče plivati prema Rašidu, ali je sve bio udaljeniji, a voda ga je sve više vukla ka dnu dok ga posve ne odvuče u dubine.

Tada otvori oči.
Ležao je promrzao na kaldrmi usred noći. Nebo je i dalje bilo čisto. Mraz je već stezao njegovu odjeću i kosu. Ustade, uz drhtavicu i krene niz sokak. Ubrzo ugleda Rašidovu kuću. Svijeće su osvjetljavale jednu sobu.
Vrijeme je pritužbe.
Iz vedra neba, bez ijednog oblačka, padale su kapnice kiše.
Milost Božija se spušta. Molitve se uzdižu ka nebesima.
Snažnim rukama Eminudin zagrmi na kućna vrata. Noktima je grebao,dozivao kao da bježi od utvare.
Vrata se otvoriše, a on, kao pogođen, pade preko praga i ponovo izgubi svijest.
Kroz nekoliko trenutaka osjeti da mu se lice hladi. Otvori oči,teške kapke kao olovo dok ga je Rašid dozivao i polijevao vodom po licu. Žmirkao je pokušavajući da se dozove sebi. Tu je bila i Rašidova žena. Izbezumljeno je krila lice jašmakom.

— Jes... jesi me rekao Gospodaru? — upita Eminudin mucajući.
— Nisi valjda zbog toga došao? — uzvrati Rašid dok se nadnosio nad njim pa uspravi tijelo.
— Moram znati — grcao je Eminudin. — Jesi me rekao?
— Jesam — odgovori Rašid odlučno.
Eminudin sklopi oči i suze mu potekoše.
— Čemu da se nadam? — upita promuklim glasom Eminudin. — Hoće li me mučna bolest opsjedati? Hoće li mi djeca pomrijeti? Hoće li mi trgovina propasti? Znam. Čovjek se odavno iselio iz mene. Rašide,možeš li mi halaliti, pa da se bar nečemu nadam?
— Ko kaže da sam Gospodaru govorio ružno o tebi?
— Pa šta si mu rekao?
— Rekao sam: očisti njegovo srce od zlobe i učini ga mojim bratom.

Husein Muratović
Sanski Most,
2026.