Nekada davno, Gospođo Evropo, rekla si:"Nikada više".

Bilo je hladno. Mračno. Ljudi su gladovali, umirali, borili se za svoje ideale. Borili su se za slobodu. Onu koju zagovaraš, Gospođo Evropo. "Nikada više", rekla si nekada davno.

Danas, Gospođo Evropo, zatvorenih očiju gledaš.

Danas, kada krv nedužnih teče gradovima, jedino što kao velika sila možeš napraviti je čvrsto sklopiti oči da brže prođe. Gledati svoja posla. Ne tiče te se. Ne zvoni tebi zvono. Pitam se, Gospođo Evropo, da li su Sićušne Sile tako velike ili velike sile tako Male? Zašto se toliko plašiš pravde?

Sutra ćeš, Gospođo Evropo, ponovo biti prva koja će reći:"Nikada više"

Međutim, to više neće biti važno, jer će cvijeće uveliko narasti i prekriti tijela koja ubijaš tišinom. Licemjerno i hrabro ćeš stati, osuditi nepravdu i biti heroj. Doći ćeš na kraj i preuzeti titulu, a mi ćemo te zaista vidjeti kao heroja. Kao ono što (ni)si već dugo.

Ti ćeš, Gospođo Evropo, zaboraviti.

Ispisat će se historija. Bit će to ona pravda o kojoj ti, Velika Silo, kažeš.

Grobovi nevinih postat će livade sa najljepšim cvijećem.

Sve će biti onako kako je uređeno da bude.

I nije važno o kojoj politici je riječ, ko ima pravo ili ne, ko kakvu vjeru u srcu nosi. Bitno je da budeš čovjek /sama si to prva htjela/ umjesto što spuštaš glavu.

Spuštaš glavu, hrabra, neustrašiva, Velika Silo, jer od života bitniji je dolar. I sama si postala takva, Veliki probušeni dolar.