Prvi decembar: Prvi dan ljeta!

Još jedan početak.

U Australiji, ljeto ne stupa na scenu po europskoj logici - nema čekanja solsticija, nema astronomskih izračuna. Ovdje ljeto otvara svoja vrata 1. prosinca/decembra. Jednostavno: kalendar kaže da je ljeto u Down Under i to je to. Za nekoga tko dolazi sa sjeverne polulopte, gdje je prosinac sinonim za zimske kapute, rani mrak i prve pahulje snijega, ova činjenica djeluje gotovo nadrealno. Kao da se sudaraju dvije verzije svijeta: jedna gdje se pale božićna svjetla usred snijega, i druga gdje se uključuju ventilatori, piju hladni sokovi i planira odlazak na bazen ili plažu.

Ni sam to nisam znao dok nisam stigao u ovu zemlju. I možda upravo u toj razlici između juga i sjevera postoji neka čudna čarolija.

Jer svaki prvi dan ljeta u Australiji nosi dvojaku priču. Jednu osobnu – onu koju svaki čovjek nosi u sebi, u uspomenama na neka ranija ljeta – i jednu novu, lokalnu, južnjačku, koja se piše u trenutku kad sunce već rano ujutro počne žariti onom posebnom, oštro-zlatnom svjetlošću.

Ovdje se i godine razlikuju. (Da se ne svađamo, vjerojatno se razlikuju i drugdje.) Na današnji dan prošle godine nebo se otvorilo i kiša je padala bez prestanka. Danas, pak, sve djeluje mnogo mirnije, lakše, kao da nam ovo ljeto donosi drukčiju priču. Nadam se – ljepšu i bolju. To su ti mali trenuci koji čovjeka zateknu. Shvatiš tada da i vrijeme može imati svoju vlastitu narav: ne ponavlja se, ne voli rutinu, ne želi biti predvidivo. Jedne godine natjera te da nosiš kišobran i bježiš pod krov; druge te poziva van, da udahneš zrak koji miriše na eukaliptus i Pacifik.

Možda je zato prvi dan ljeta uvijek poseban: u njemu ne gledamo samo u nebo, nego i u sebe.

Jer eto, dok nam kalendar pokazuje prosinac, mi sa sjevera iz navike očekujemo zimu, a umjesto nje stiže vrelina. Kao da te život tihim glasom podsjeti da ništa nije zacementirano, da su naši unutarnji kalendari tek navike, a ne nepovrediva pravila. I tako, baš danas, ponovno shvatim koliko je fleksibilnost tiho umijeće življenja. Ako možeš prihvatiti da ti prosinac nije hladan nego vruć, možda možeš prihvatiti i druge promjene – one važnije, one u sebi.

Prvi dan ljeta često počinje nenametljivo. Zvuk klima-uređaja, miris pokošene trave u parku i u susjedovom dvorištu, galebovi koji kruže nad obalom kao da su stigli provjeriti tko se sve pojavio na početku nove sezone. Ljudi izlaze bosi na terase, staju na travu ispred kuće i gotovo oprezno pipaju zrak, kao da žele potvrditi: „Da, doista je stiglo.”

A onda, negdje između jutarnje kave i popodnevnog sunca, dogodi se ona mala promjena raspoloženja. Čovjek počne razmišljati o onome što dolazi: možda o izletu za vikend, možda o odluci da se ove godine pojede manje sladoleda (ili više, zašto ne?), ili o nekom sitnom cilju koji bi mogao obilježiti nadolazeće mjesece.

To je ljepota početaka – oni u sebi nose priču koju još ne znamo.

I možda nas zato ljeto toliko lako razgali. S prvim danom ljeta dolaze i nova očekivanja. Nadamo se danima koji će biti lagani, topliji ali ne previše vrući, jednostavniji. Nadamo se da će sunce malo osušiti brige, da će u nama probuditi onu staru, snažnu volju za životom. Iako znamo da će biti dana kad je sparina naporna i kad klima radi bez prestanka, svejedno - ljeto nosi nešto što se teško može staviti u riječi. Kombinaciju slobode, optimizma i osjećaja da je sve moguće.

I dok danas gledam u plavetnilo neba iznad sebe, drukčije je nego je bilo prošlog prvog decembra, a lako je za primijetiti da se mijenjamo i mi. Dovoljno je samo svakodnevno pogledati se u ogledalo. Godina za godinom, ljeto za ljetom, čovjeku se polako na licu iscrtava njegov životni put. Možda smo postali malo pametniji nego lani, a možda i nismo. Tko zna..."krhko je znanje", kako kaže veliki pjesnik Dobriša Cesarić. Možda malo umorniji, možda malo tiši, ali i dalje - tu smo, živi smo. Spremni za novu sezonu.

Zato mi je prvi dan ljeta uvijek poseban. Ne samo zbog sunca - ovdje ga ima otprilike koliko ga ima i na Hvaru, na Adriatiku, oko devet mjeseci godišnje - niti zbog topline, koje ponekad ima i previše. Poseban je jer me poziva da zastanem, poslušam sebe i otvorim se promjeni. Pa mi on, kao mudri savjetnik, na uho šapuće: „Evo ti još jedan novi početak. Učini s njim nešto lijepo.“

Nadam se da će tako i biti.