Ako se jednom slučajno sretnemo, ipak… To sigurno neće biti u našem gradu, jer znaš kako kažu: “Kada nekoga želiš sresti, i najmanji grad je najveći.” Bit će to negdje gdje se najmanje očekujemo.
Ako se jednom stvarno sretnemo, ipak… Znam, bit ćemo dovoljno odrasli da malo popričamo, popijemo kavu, iako znaš već, ja ću pivo, ti ćeš pelin. Neke se stvari nikada ne mijenjaju.
Da te pitam kako si, kako je, jesi li završila sve one škole? Imaš li posao i koji? Što je s brakom i djecom? Ili se i dalje držiš onoga da to nije za tebe?
Da li se još uvijek bojiš pogledati kroz prozor kada je mrak? Igraš li još uvijek loto i, svaki put kad ne dobiješ, kažeš: “To je sve namješteno”, ali ga nastavljaš kupovati?

Da ti kažem sva mjesta koja sam obišao, a tek piva koja sam probao, naravno, omiljenog nema ni blizu za nabaviti kod nas. Da ti kažem kako je Rex još uvijek živ, eno ga, ne da se. I to da sam bio vjenčani kum i da nisam izgubio prstenje, čudila bi se, znam.

Ali ako može, da te zamolim prije svega da nas ne spominjemo, ipak…
A ako već i dođemo do te teme, iako znam da hoćemo, da mi kažeš kako si bila dobro, kako te moj odlazak nije povrijedio.
Da mi kažeš da me nisi spominjala svojim prijateljicama, da si mirno spavala i da nisi čekala poziv od minute do kasno u noć.
Da nisi čekala bukete za rođendane i poruke za dobro jutro i laku noć.

Reci mi kako ipak nismo bili posebni, kako smo bili prosječni.
Nemoj reći da je bilo krivo vrijeme ili da se nismo dovoljno trudili.
Molim te, ne nanosi sol na ranu, boljelo je sve ove godine.

Jer znao sam da će doći dan kada ću se pokajati što sam otišao od tebe posebne i jedine.

Da ti kažem, bilo je drugih…
Ali drugih ljubavi, nikada. Ipak.