U dvorištu iza kasarne,
gdje se jutra bude s okusom hrđe,
raste jedna ruža —
sama, dovoljno crvena,
kao krvnik koji se pretvara da je svetac,
ili zastava koja nikada nije oprana od krvi.

Niko je nije posadio.
Možda ju je donijela čizma nekog vojnika,
u blatu iz tuđe zemlje,
gdje su generali crtali granice po ljudskim kostima.

Raste tako, bez dopuštenja,
uz zid što pamti parole, popise mrtvih
i kredom napisane cijene ljudske savjesti.
I dok je gledam, čini mi se
da ta biljka zna više o carstvima
nego svi naši udžbenici zajedno.

Jer ruža šuti.
A šutnja je najstariji jezik poraza.

Prolaze vojnici s' aktovkama punim uredno složenih laži,
Prolaze gospođe sa šeširima, mirisne od parfema
Prolaze studenti koji uče kako da misle
onako kako će im biti plaćeno da misle
i niko ne vidi kako latice polako tamne,
kao da večer dolazi iznutra, a ne s' neba.

Samo jedan starac zastane,
dotakne trn, pa se opekne od njega

Krv mu poteče niz prst
i na trenutak se učini
da se ruža nasmijala.
Jer možda je to i jedina istina:
da ljepota uvijek raste iz neke stare rane,
da svaka latica nosi mali, tihi krik,
i da mi, u svojim uniformama, molitvama i govorima,
nismo ništa drugo nego vrtlari vlastitih iluzija.

A ruža?
Ona će sutra opet cvjetati,
bez zastave, bez himne, bez dozvole —
crvena, tvrdoglava,
i posve ravnodušna prema našim pobjedama.