SALKUNA

Ne mogu ni zamisliti s kakvom mukom je izašla iz neprespavane noći, previrući po mislima. Znala je da u odluci koju je donijela možda neće biti sreće i blagoslova pod njenim svodom. Znala je da, ako pristane, potrgana jedra na njenom brodu može zamijenuti samo njena oderana koža.
Znala je, mnogo toga je znala,bila svjesna posljedica ali je i sve to progutala, jer je majka.

Niz brijeg silazi jedna slabašna žena. U njenom hodu nema ništa ženstveno. Nema onog zapadnjačkog što su ugledni govorili, bečkog načina hoda, što su žene iz tog podneblja nedavno donijele u naš kraj, unijevši pometnju u muške glave, čiji jezici su kasnije slomili mnogo časti i nevinih duša. Utopljena pod debelim vunenim jelečetom, to krhko tijelo, kao golemi gorštak, bori se s blatom koje je gutalo njene velike, muške kundure, a iznad njih taj sitni korak krile su široke bijele dimije. U lijevoj promrzloj ruci čvrsto je držala lijepu pletenu košaru. Desnom rukom je podizala svoje dimije, čuvajući krajeve od najezde blata, ali sve je već odavno svršeno.
Zastane pa pogleda sav taj beterluk oko sebe, odpuše iz dna duše onako mrtvo, očnim kapcima na tren sakrije prodorni, prazni pogled iz kojeg je isčezla svaka boja iz života. Ona samo jednom odlučno otrese glavom i nastavi ići dalje, spuštajući se u obližnju varoš. Sitna glavica s kosom koju je držala šamija krila se ispod bošče, a tu skrilo se ovalno malo lice, isklesani nos i bijele ispucale usnice koje inače mehko šaputaju i na kojima izgore mnoge riječi prije nego što isplove. Njene ruke bile su poput uzorane njive na kojoj je promrzla brazda. Svaka njiva za sebe je pisala veliku priču.
Njeno lice, kao i misao, oglođano vremenom, žrtva je surovosti, ali s puno plemenitih osjećanja i beskonačnog blaženstva. Lice, svakodnevno izumivano abdestom, govorilo je njenoj ljepoti. Odavno je postala komad mesa za svaki bodež kad nekom muka dođe. Kroz svoj život, kao i sad, držati dušu čistom i budnom bio je veliki izazov. Kad se jutros pridigla i vidjela da se nalazi pred jazom gdje su njene ruke nemoćne, ona je krenula s jasnom namjerom i strepnjom da će dugo osjetiti smrad u duši, a to baca u brigu samo one koji vjeruju. Iako je to lice prožeto stidom, strahom, ljepotom abdesta, tu negdje postoji komadić nade da će uspjeti zakopati sjećanje na sve što je ružno.
Kad se približila kućama, ona zastade. Pred njom se prostirala izlizana kaldrma. Iz dubine varoši čula se gungula.
Čuo se život.
Od smrznute trave skinu malo blata sa kundura, spusti preko ojađenog lica zar i krenu kroz sokake. Kad joj neko krenu u susret, ona se još više skupi i zaroni pogledom u patos. Kao najveći hrsuz, a nije bila. Kao bestidnica, a nije bila. Na doksate izlaze žene, istresajući nad njom posteljine. Iz kuća dopire vesela dječija graja, miris pržene kahve i topli somuni. U duši je pritisnu nešto teško. Kad god se neki zvuk začuje, ona pogleda iz znatiželje. Dočekaju je na pendžerima mrtvi pogledi nesipavanih žena.
Njen lik koji se kreće sokakom pljuju svojim pogledima i gledaju je kao otrcanu kerušu što je negdje ostavila štenad pa je došla da prosi za snagu. Nedaleko ispred nje dvije kone se već dovikuju s pendžera. Besjede o nekoj Hadžeri. Vruće priče se obično dočaravaju uz kahvu i rahatluk, ali ovo je nešto bilo puno hiće za sabahsko doba.
Prolazi ispod njih. Priča ne prestaje. Jedna od njih dvije zamrsi jezik pa je cinično nazva vucalčinom. Njoj ništa više ružno nije moglo da se dogodi, a tek riječ da zaboli. Ostavila je pse da uživaju u lavežu jer, nakon par sokaka, ugleda ono zbog čega je došla.
Pod niskom kućom, a na vratima visio je drveni natpis „Mejhana kod Osme“. Preko leđa joj prođe neka studen. Nije bila zbog mraza. Uzdrhta cijelim bićem i pojavi se na vratima ove jazbine razvrata.
U prostoriji je dočeka pomiješani smrad bljuvotine, vina, duhana, znoja i hrane. Nije namrštila lice zbog svega viđenog, ali osjeti blagu uznemirenost jer joj se vratiše teške sjete. Pred njom su izprevrtane sofre i demirlije. Proliveno vino, voće i kosti pečenog mesa. U pročelju sitni čovjek skupljao je staklo. Kad mu ona zakloni svjetlost na vratima, okrenu se i sjevnu razgoračenim očima.
– „Šta hoš’?!“
Ona podiže blago korpu, a on pokaza dva prsta. Ona podiže dimije bježeći od prljavštine. Koračala je preko vina do hodnika, a onda je polako brojala vrata i stade kod drugih. Čudan zgamur se skupi u utrobi. Kao da sam šejtan podiže ruku i pokuca, a istog trena glas s druge strane je pozva unutra. Otvori vrata i uđe u prostranu, osvijetljenu odaju ispunjenu lijepim mirisima. Kao da sultanije u njoj noće. Kadifa i svila. Pod prozorom sjedi žena okrenuta leđima. Rovarila je po sehari. Tiho pjevuši. Okrenu se i široko se osmijehnu. Bila je to jedna prelijepa žena, možda njenih godina ili mlađa. Imala je dugu riđu pletenicu, pjegave rumene obraze, velike zelene oči, tankovijasto tijelo i glas kao žubor potoka.
– Došla? – upita, ali osmijeh nije skidala i opet se okrenu.
– Maslo, sir i jaja. Sve je tu – uzvrati tiho žena pored vrata. Glas nerazumno jadan.
– Mejro, šta ti je s glasom? – upita, opet se brzo okrenuvši.
Žena pred vratima spusti košaru i podiže zar s lica. Osmijeh s druge žene nestade i ona brzo poskoči.
– Ko si ti, ženo!? Šta hoš’? – upita bojažljivo, gledajući u nepoznatu ženu.
– Ime mi je Salkuna. Žena,...Ibrina.
Rekla je to čudno, s izopačenim ponosom. Netremice je gledala drugu ženu, koja smjesta skrenu pogled postrani i krenu se povlačiti unatrag. – Znači, ti si ta, Silvana, koju spominje i ove odaje o kojima priča. Sve sam mislila da mu je rakija popila mozak, ali sad kad gledam…
– Ne znam o čemu pričaš, ženo – prekide je lijepa žena, Silvana, tajanstveno tražeći nešto iza leđa.
– Ostavi se toga! – povika Salkuna i ona povuče ruke k sebi – nisam toliko pomahnitala da postanem katil i uprljam ruke krvlju jednom običnom dromfuljom.
Hladno očajanje je raslo na licu ojađene Salkune dok je Silvana nelagodno treptala.
– Ako nemaš namjeru da me zadaviš, onda mi kaži, zašto si došla? Možda si došla da vidiš zašto ti čovjek baš ovdje zalazi. Kad te gledam i razumijem hudnjak – pakosno izvuče osmijeh na krajevima usana, ali sve skupa nije uspjelo oboriti Salkunu.
– Muka me natjerala – prošaputa tiho.
– Kakva muka? – upita Silvana ozbiljno.
– Teška muka. Još uvijek ne znam da li sam ovo stvarno ja, na ovom bestidnom mjestu. Šejtani me doveli ili je stvarno tako trebalo biti. Sve me ovdje žalosti, sve mi se gadi i ti mi se gadiš i zrak koji ovdje udišem, ali sam morala doći, poniziti sebe, stati ispred tebe i zamoliti – pognu glavu pa je brzo podiže bez treptaja – da mi pomogneš.
Njene oči su se sjajile. Njen pogled tonuo je u pomrčenje. Silvana, s puno nejasnoće, nije znala šta se dešava. Napravi korak i sjede na visoki otoman.
– Šta želiš? Da više ne dolazi? Nisam ga ja potražila, već je on mene. Vrata su na baglamama. Nemam namjeru nikog tjerati. Ovo je moja radnja, moj hljeb.
– Ovo ti nazivaš hljebom. Gdje je nestao riz u tebi? – sažaljivo uzvrati Salkuna.
– Pitam te šta želiš ili idi. Odavno sam ja pobjegla od takve odore. Da sam slušala svoj riz, sad bih ovako kao ti lunjala dunjalukom, ne znajući ni ko sam ni šta sam. Šta želiš?
– Želim dio – tiho uzvrati Salkuna.
– Kakav dio? – upita Silvana, podižući desnu obrvu.
– Dio ajluka od službe što svakog mjeseca tebi ostavi.
– Ti si baš blentava žena – odurno se nasmija Silvana – hajde, izađi – uozbilji se i pokaza rukom prema vratima – gubi se!
– Nemam šta da jedem. Pomozi mi.
– Gubi se. Ne zanima me.
Ove riječi natjeraše Salkuni krv u lice.
– Rekla sam ti - nastavi Silvana - Idi kući pa pridobi čovjeka nazad. Vrati svoj hljeb. Ja svoj ne dam.
Silvana joj okrenu leđa. Nije željela više razgovarati, ali Salkuna nije imala puno izbora. Duboko je udahnula i opet joj se obratila.
– Je li te ikad udario?
– Ko? – zbunjeno uzvrati Silvana.
– On, Ibro.
– Ne, nikad. Zna mi zapjevati često.
– Zapjeva ti često? – upita Salkuna u nevjerici, a ona potvrdi.
Na plavim ispucalim usnama izmami se blagi osmijeh, sažaljivi, bolesni osmijeh. Salkuna skinu kožuh sa sebe, skide i dimije. Ostade u dugim gaćama i košulji.
– Ipak ćeš da me biješ – dodade Silvana podsmiješljivo, sa skrivenom nelagodom.
– Meni nikad nije pjevao, samo mi svira.
– Šta? – upita zbunjeno Silvana.
Salkuna se okrenu i podiže košulju. Leđa su bila prekrivena modrim crtama i ispucalom kožom sa osušenom krvlju.
– Bič po goloj koži. Nisi nikad čula taj zvuk? I bolje.
Salkuna se okrenu, spusti košulju i podiže duge gaće do koljena. Noge su bile prekrivene modricama.
– Ovo je prije mjesec dana, a ovo je skoro. Tukao me je oklagijom dok je nije slomio.
Spustila je veš, uspravila se i odvezala maramu. Odveza šamiju i iz nje ispade razbacana, isječena crna kosa, spaljena s desne strane.
– Imala sam kosu kao ti. Dugu pletenicu. Sad sam kao šugava ovca.
Podigla je košulju do prsa. Vidno se ukaza velika kvrga s desne strane.
– Vidiš ovo. Krivo zaraslo rebro prije četiri godine. Bila sam noseća. Bacio me na pod i tukao i tukao, ali nije otrgao plod.
– Čekaj, vi imate dijete? – upita Silvana vidno potrešena.
– Nemamo mi dijete, mi imamo djecu. Mislim, imam ih ja, za njega kao da ne postoje. Dva sina, moju ćeru i pet mezara. Dva su mi sina umrla od gladi. Utroba im se zakovala. Troje je utroba sama izbacila. Nisu izdržali njegove udarce. Mislila sam da će ovo proći bez da ih spominjem. Takav im je kader da im ja budem majka, a on otac, ali eto, ipak sam ih morala spomenuti.
– Ali nije mi jasno, zbog čega, zašto to radi?
– Voljela bih i ja znati. Izjutra ga ispratim kao normalnog čovjeka. Grli i ljubi,mene i djecu.Pred akšam se vrati, ni sama ne znam koliko ljudi živi u njemu. U ruci nosi vrč vina, rakije, šta mu se nađe. Nekad ga nema po par dana. Nije ga briga za našu glad. Hvala Allahu, opskrbi nas nečim. Imam kozu. Odem kod svojih, kod brata. Nikad ne išćem, jer su i oni sirotinja, ali nisu škrtice. Boje se Allaha. Kad je saznao da su moji i komšije pomagali, tad mi je spalio kosu, ali ja opet odem. Nemam više snage djecu spuštati u mezar. Sve mogu podnijeti – i psovanje, i batine, sve – ali da mi djeca umiru od gladi, to ne mogu više. Znam da to što zaradi u službi nije mogao ukrasti. Znam da je halal para, para s kojom mogu hraniti djecu. Zato sam i došla.
Njene riječi su došle do Silvane, zašle su u njeno srce. Sažaljenje je raslo uporedo s bolom. Oči više nisu mogle izdržati i Silvana je pustila suze da poteku. Prekrila je rukama lice i glasno jecala.
– Plači i ti – povikala je Silvana – ovdje te niko ne može čuti. Izbaci iz sebe.
Salkuna je stajala mrtvo-hladna, klimajući glavom, pa progovori:
– Ne mogu. Suze čuvam za samoću, kad nemam nikog. Pet godina me djeca nisu vidjela da plačem. Ako padnem ja, padaju i oni. Vide me kao bedem. Ja sam im vjetar. Kad mi utroba najviše izgara, ja se moram smiješiti i govoriti da će sve biti dobro.

Silvana je skočila s otomana, kupeći suze rukama. Otvorila je dolaf, premećući nešto po haljinama. Uzela je jednu bijelu čantu i gurnula je Salkuni u ruke.
– Uzmi, to je tvoje. Idi i hrani djecu.
– A ti?
– Imam. Biće.
– Doviću Allahu za tebe - reče Salkuna.
– Sumnjam da će baš meni pomoći – reče Silvana i obori glavu.
– Oprostio je ženi koja je napojila žednog psa, a bila je tako kao... - pogledi se sudariše... – Hvala ti – Salkuna je pomilova po ramenu.
– Oprosti mi, molim te – prigrli je sebi Silvana. – Znaš, mnoge stvari sam gutala, ali kad je došlo do guše, više nisam mogla. Sad sam tu gdje jesam. Opet do guše u grijesima, kako bih opstala. Sad imam samo jednu želju – da pronađem svoju izgubljenu sestru. Tad bi mi se život promijenio, ali duga je to priča.Hajde, obuci se i idi. Možda te traži i, znaš…čuvaj se.

Nakon iskrenog zagrljaja i raznježenog pogleda, sad se kod obje ukazaše suze i jedan drugačiji pogled.

Na povratku, u onom sokaku, jedna žena je čekala baš nju. To je bila ona koja je dobacila pogrdnu riječ s doksata. U ruci je držala svježe pečene gurabije. Podigla je zar, a jesenje sunce obasja tragove srama, straha i čežnje za oprostom.
– Uzmi pa se počasti – rekla je žena, a Salkuna prihvati i osmijehom se zahvali.
– Šejtan navodi insana da brzo zaboravi ko je bio i šta je bio - nastavi žena - Jezik mi se oteo iz usta. Halali mi. Podsjetila si me na moju mladost. Samo sam dovila Allahu da mi podari hairli insana. Tako je i bilo. Živim ovdje. Udala sam se za Mehu kantardžiju. Allah bio zadovoljan s njim. On je moj melek. Doviću i za tebe. Sigurno si u mukama. Mogu to vidjeti na tvome licu, po tvome hodu. Nek ti Allah olakša.

Salkuna je srcem prihvatila njeno iskupljenje, iako ga nije očekivala. Saslušala je njenu priču, osjetila toplu ruku na svojoj ruci i krenula dalje, kući, noseći čeljadi radosne vijesti.
U tom trenu žena je opet zaustavi s pitanjem:
– Hej, reci mi, gdje živiš?
– Kod vodenice – uzvrati Salkuna.
Žena napravi par koraka, brzo se okrenu, stade ispred nje i progovori tiho:
– Tražim jednu ženu. Babo je dao nekom kaurinu zbog dugova. Pobjegla je od njega. Reci mi, da li možda tu kod vas ima neka Silvija, tako nekako? Često mijenja imena. Dugo je tražim.Bavi se ružnim stvarima. Želim da je otmem iz tog grijeha.Taman joj uđem u trag pa je izgubim. To mi je sestra...

Husein Muratović
Sanski Most
2022.

Foto:Pinterest