Pričat ću ti samo ako budeš šutio, čut ćeš me samo ako budeš Slušao.
Da, dobro si čuo. A znaš zašto si me čuo? Jer si želio da sa nekim promuhabetiš o svemu ovome. Takav si ti; čovjek. Voliš da zboriš i kada treba i kada ne treba. Nikad nisi umio da sačuvaš svoj glas. Čak i onog momenta kada si došao na ovaj svijet, sav u nekom grču od nepoznatog i bezbolno se lupajući po slabašnim grudima, ti si se počeo razmetati svojim avazom i dao si svima da čuju tvoju vrisku, da se stresu na tvoj prodorni glasić.
Ali zar nisi čuo svoju majku kako ti tepa dok te nježno povija u bešici, kako te note njenog mekama ljuljaju u barci spokoja koja se od tvoje snene kapke otiskuje na pučinu Mliječnoga puta.
Samo tebi i nikom više.
I ne, ne uzdiši sada! Pobjeći ću jer me Ušutkuješ. Ja sada Govorim.
Govorim ti o onome što tišti tvoje srce i nudim ti lijek za to jer sam ga ja otkrila dok si ti pričao. Lijek sam ti sačvala u sebi i zato me nemoj požurivati jer znam često biti pokorna.
Sjećaš li se onih neprospavanih noći i momenata kada su se trnci po tvojoj koži, bez opiranja odazvali pozivu hladnoće i zebnje glatkog duvara? A ja sam jedina bila prisutna i obavijala te kao kakva pancirna košulja od svijeta ovoga. Jer čemu zagluhnuti srce ljudskim bučanjem. Govorila ti mnogo više nego što bi neki pjesnik mogao. Vodila sam te kroz lavirinte samospoznaje, davala ti priliku da uočiš sve što se uočiti da i da naučiš sve što se može naučiti. Sve je to bilo mog udjela trag. Nisam li od pamtivijeka bila pečat na hartiji mudrosti? Lepršala sam u atmosferi Budinog hrama njišući se na mirnim putanjama dima iz zapaljenih miomirisnih svijeća šarenog istoka. U ljušturama insanskim bila sam podstanar, obitavajući u krošnjama leptirovih krila koja su se širila i skupljala jedino onda kada ih u prolazu pomiluje vazduh uhvaćen u zamci čovjekovog lova na život. Mogao si me čuti između dvije note kako ti dajem priliku da upiješ osjetilima svojim momente ljepote i zanesenosti njihove mantre. Da si se kojim slučajem spuštao u podmornici na sve veće morske dubine ja bih te dočekala u svom carstvu, tamo dolje u hadopelagijskoj zoni.
Sve sam to ja. Rame uz rame sa svakom kruvuljom na iluminaciji i samo sam ja svjedok njihovog crvkutanja proizašlog iz pera senzibilnog oka. Istina da me ditiramb znao nevješto potiskivati i zanemariti moju prisutnost na dnu krčaga sa vinom, ali ja bih mudro propratila i zadnju kap rumene tekućine pa onda zavladala nad pospalim glavama brzopletog urnebesa. Možeš me čuti dok Pjevam epitalam zaleđenom jeziku i otuđenom uhu. Prepoznaj moj eho u jazu što se stvori među padinama ljuskih duša i osjećanja. Tu sam i vazda ću tu biti. Kad god čuješ neki zvuk bilo da je to zveckanje đerdana u bosonoge cigančice dok trčkara po uskim sokacima, škripanje okidača na upaljaču u namjeri da udahne plamen duše motanoj cigareti koja je danonoćno počivala na usnama jednoga boema ili žestoku raspravu koja vri među zrncadima kahve u džezvi dok se mješaju sa ključalom vodom... Znaj da sam ja to sve saslušala i primila ih sebi u goste žrtvujući svoju svrhu obitavanja u ovoj kući zvanoj Kosmos imajuć na umu da ću svoj Glas pokloniti onome ko bude bio spreman sve to pomno slušati.
U potpisu: TIŠINA