Koliko god ponekad bio izrazito težak za živjeti jer dio tebe postadoše mnogi koji ti ne pripadaju, koliko god mi od najdragocjenijeg, vremena, otimali svi oni koje žele da i na trenutak budu dio tvoje priče i koliko god moja duša žudjela za svjetlima proplanaka, ne mogu osporiti ni ljubav ni posebnost kojima ti odišeš. Jer, ne kažu zalud, ovaj grad ima dušu.

Imaš, i srce i dušu.

Imaš sve što može da dopuni i drugu dušu.

Imaš ljubav i moju, ali i od svih onih koji znaju da prepoznaju, shvate i da dijele.

Ponekad jednostavno dođem i zauzmem onu poziciju koja će mi omogućiti da posmatram svaki lijepi kutak ovog grada, neprocjenljivog Božijeg dara i jednostavno dišem. Duboko i prisutno, spremna da osjetim svaki, i najmanji, miris koji će doći do mene, jer znam da njegove esencije itekako opijaju. A, kada mi kažu da to nije moguće, kažem im da samo rijetki i drugačiji i mogu da prepoznaju to isto.

Jer sa Sarajevom nije lahko. Ni živjeti, a još manje pričati, zato što sve ima svoju težinu i značaj.

Svaki kutak, svaki sokak, svaka ulica, svaka ploča ima svoju priču. Svaka vrata imaju svoju historiju.

Svaka džamija, sa svojim ezanom, svoju ulogu u pozivu i podsjećanju na ono najbitnije.

Svako crkveno zvono na zajedništvo i razumijevanje. Na prihvatanje.

A, svaka kuća svoju dušu.

Pa zar nam nije najljepši? Pa zar mu srce nije veliko jer ko god da mu progovori, on sasluša, on odgovori.

Ko god skrovište da mu zatraži, bespogovorno on ponudi. I skrovište i toplinu, ali i osjećaj pripadanja.

Grad koji ne pravi podjelu među dušama i ljudima. Koji ne ostavlja srca praznima i koji te ne pušta da odeš, bez da već unaprijed imaš podsjetnik u svom kalendaru za narednu priču koju ćete zajedno da pričate. Za idući trenutak koji ćete da dijelite.

Ti i naše Sarajevo.

Sarajevo sa svojom dušom.

Onaj koji ti daje i prostor i vrijeme da ga shvatiš. Koji ti dopušta da putuješ, istražuješ, posmatraš i na kraju shvatiš. Da te za mjesto zauvijek može vezati samo iskrenost, osjećaj i duh. Sve što može biti specifično za neka druga mjesta i neke veće metropole, ali specifičnost, jedino Sarajeva, ogleda se u posjedovanju svega navedenog. Poseban i unikatan, a opet tako univerzalan i svestran.

Onaj za koji, kada jednom počneš da osjećaš, nikada više i ne prestaješ. Da hrliš da ga posjetiš, da ga 'omirišeš', zato što nam posebno i miriše. I ne možeš ti to nekome dočarati, jer osjećaji se nekada niti mogu, niti trebaju objašnjavati.

Jer ovaj grad ti može ponuditi sve, samo rastanak ne. Pa čak i onda kada fizička udaljenost stoji između, duša je ono što zauvijek povezuje vas.

Nebrojeno puta mi je tvoja klupa, prekoputa Vijećnice, ili ona pored At Mejdana, poslužila kao mjesto sa kojega smo se gledali, i na kojima smo, šutnjom, zapravo vodili ozbiljne razgovore. One tematske, one životne.

Jer sa tobom i šutnja ima i svoju priču i svoju poruku. Jer, ti takav... i poseban i drugačiji i najpouzdaniji ćeš zauvijek svima biti, pa čak i onda i kada svi zašute, ti ćeš imati one, i meni i svakome ko ti se odluči 'otvoriti', u tom trenutku, posebne i najljepše riječi.

Shvatao si me, shvataš me i dan danas, saslušaš me svaki put kada želim da podijelim i tihe radosti i boli, ali bez riječi. Onda, kada mi je samo potrebno da me neko razumije, utješi i nasmije pogledom. Onda kada mi je dosegljiv samo zvuk tramvaja i kada sve drugi i svi ostali utihnu. Jer mi je tako potrebno.

A, ti kao takav, uvijek spreman i širokogrud za svaku suzu, za svaki osmijeh, za svaku tajnu i prigrliš i utješiš. Tišinom. Dušom.

Sarajevskom dušom.

A, znate li zašto? Zato što samo oni sa teškim sudbinama i velikim iskušenjima, mogu da razumiju isto. Zato što težim putem spoznaju golemo, nauče da cijene bitno, a razviju svoju moć razumijevanja i dijeljenja. I što kao takvi, nauče posebno da vole. Jer kao takvi, oni u suštini i bivaju prepoznatljivi po svojoj posebnosti.

Oni koji dostojanstvo i stamenost ne daju ni pod cijenu života. Zato što znaju da drugačije neće ni zavrijediti nečiju pažnju i poštovanje. I ono najbitnije, želju za povezanošću i za povratkom.

A, Sarajevo (se) nije dalo. I nikada neće.

A, vratilo nam se Sarajevo, i ljepše i veće nego ikada. Jače i dostojanstvenije i od najjačih.

Vratilo se da svijetu pokaže kako se i živi i povezuje. Kako se postaje jednom od najpoželjnijih svjetskih destinacija baš zbog svoje ljepote i snage koju nosi u srcu. Baščaršije. I okolice.

Vratilo se da pokaže svijetu kako se žudi za sarajevskim ulicama i baščaršijskim ćevapima.

Kako se biva najboljim domaćinom. Kako se voli. Kako se druži i slavi, i kada se smije, čak i kada se plače.

Sve dok osjećamo. Sve dok se poštujemo.

Jer sve dok mi razumijemo i prihvatamo, tebe, neminovno je da ćemo te i zavoljeti, a potom postati oni koji te zauvijek imaju na svojoj strani. Ovoj na kojoj smo ponikli. Ovdje, gdje i danas polažemo ruže u ime onih koji, u ime tebe, dadoše svoj život, ali nikada dostojanstvo i pripadnost. U ime onih koji nam služe kao primjer i putokaz kako se živi identitet i kako se voli domovina.

A, tebi hvala na Tebi, veliki gradu moj.

Hvala ti za lekciju kako se čuva dignitet i identitet.

Hvala ti za primjer kako se cijeni čast.

I hvala ti za poruku koju, i meni i svima koji znaju da je duša jedino neprolazno, ostavljaš u amanet.

"Zato, ne traži svoj plod na drugom terenu, onom u kojem nije posijano tvoje sjeme, već se okreni sebi, meni i svome i njeguj, voli i živi to što i od čega jesi, to što nosiš u sebi, iskreno i prirodno. Ma brate ono realno, ono naše tradicionalno. A, potom ćeš i ubirati to isto, samo fino raširi ruke da bi svi buketi i sve blagodati, koje nijedan materijalizam ne 'kupuje', mogli da pronađu put do tebe. Do tvojih ruku. Do tvog velikog srca i moje posebne duše.“

U potpisu, Identitet.
U potpisu, Sarajevo.