"Kada žena govori istinu, to otvara prostor za mnogo više istine oko nje same." Adrienne Rich (Žene i čast: Nekoliko zabilješki o laganju, 1977)

Jedan od danas najskupljih termina u patrijarhalnom društvu – feminizam – polarizuje ne samo muškarce i žene, već i same žene. Stvorio se svojevrsni jaz između onih koje smatraju da smo već davno dobile sva prava i da treba uživati u onome što imamo, i onih koje vjeruju da naša borba nikada ne prestaje, bez obzira na postignuti napredak. Ipak, ta grozna i jeziva riječ kao što je feminizam nikada neće i ne smije biti prevaziđena, pogotovo u sferama kulture i umjetnosti.

Zašto baš kultura i umjetnost? Pa zato što u okruženjima kakvo je ovo naše, najlakše je zatomiti onaj segment koji je uveliko zapostavljen, a koji je itekako važan za jedno društvo i njegovo oblikovanje. A tu su žene, očekivano, jedna od najslabijih karika.

Šta može žena?

Iako smo davno prerasli (ili samo kolektivno zaboravili) sakrivanje iza muških pseudonima, neprekidne borbe sa vjetrenjačama androcentričnog izdavaštva i ideje da žene pišu samo o ljubavi, djeci i braku, još uvijek se mirimo sa logički slabašnim ali itekako ustoličenim narativom da autorice i njihova književna djela jednostavno ne vrijede.

Ovaj pristup perpetuiraju i muškarci i patrijarhatom zadojene žene, što nastojanje za etabliranjem ženskih glasova u književnosti čini izazovnijim nego što bi ono trebalo biti. "Objavila je knjigu, dosta", i slegnemo ramenima.

Čahura spola i književni vakuum

Kao da ovo sve nije dovoljno, limbo se produbljuje valoriziranjem ženske književnosti samo kroz prizmu spola, a ne stvarne književne vrijednosti, zbog čega čujemo izjave poput: "Šta će ona, čita Noru Roberts", kao da je izbor žanra ili stila dovoljan razlog da se umanji vrijednost autoričinog stvaralaštva i čitateljičine preferencije.

No, upravo ovaj korak gdje žena čita ženu, promišlja o njezinoj književnosti, diskutuje ili čak piše o njoj, može postati od izuzetne važnosti za održavanje jednog prostora vidljivosti ženskog stvaralaštva, bilo to unutar ili van akademske zajednice.

Čitati žene, bilo koje, bilo gdje

I zato je ovo poziv za žene bilo koje dobi, iz bilo kojeg mjesta, da čitaju žene. Poezija Maye Angelou možda će vam pomoći da shvatite položaj crne žene na američkom jugu; romani Christe Wolf upoznat će vas sa ženskom stranom priče grčkih mitova, a djela bh. autorica poput Bisere Alikadić, Adise Bašić, Magdalene Blažević ili Lamije Begagić predstavit će vam ženska iskustva iz najneposrednije stvarnosti. Vi birate.

Misija, nimalo beznačajna ni maligna, ni u kojoj mjeri zahtjevna, ali duboko angažirana i potrebna, mogla bi nam barem malo pomoći da uravnotežimo dinamiku književnog djelovanja bez obzira na spol imena koji stoji na koricama knjige.

I ovo ne znači da prestanete čitati nastavke romana vašeg omiljenog autora. Ne znači ni to da će svaka žena koju pročitate pisati o ženama i ženskom iskustvu, seksizmu ili patrijarhatu. Sigurno ćemo naići i na one koje slijepo i nesvjesno dopuštaju da patrijarhalne norme progovore kroz njihova usta. I to (nam) je potrebno.