Sjeme prošlosti

Rođen sam poslije rata, nit sam čuo metka nit granate. Nit sam hljeb sanjao niti cvijeće pušio. Kao dječak sve što znam o dešavanjima koja su se desila 90-ih godina, znam preko prepričavanja starijih članova porodice. Kada ste klinac ne razmišljate o tome ko je dobar a ko loš? Čija strana je u pravu a čija nije? Mislim da se tada, barem nesvjesno, nadate da je sve tako jednostavno kao pitanje ko je u pravu a ko nije. Dječački naivno smatrate sveobuhvatnost čovjekove kompleksnosti kao jasnu granicu ne znajući da je isprepletena tada nedokučivim granama. Sve te priče o ratu, ubijanju, izbjegavanju granata, svakovrsnih eksploziva, snajperskih gađanja, pronalaženju oružja, bile su romantizirane u mom pogledu na svijet. Naravno kao klinac sve gledate kao igru. Tako smo se u selu – koje se nalazilo tri do četiri kilometra izvan grada u kojem živim – između ostalog vikendima ponekad igrali rata. Jedva bi dočekali da se podijelimo u ekipe, raspodijelimo teritoriju i „pucamo“ se drvenim isklesanim puškama. Ne znam na koji način su se djeca krajem 2000-ih zabavljala u Londonu ili Los Angeles-u ali mi nismo znali za drugačije. Nakon par mukotrpnih sati odlučio bi se pobjednik pa bismo se spustili na nama poznato mjesto okupljanja u selu. Obično su to mjesta koja su približno iste distance svačijoj kući. Tu bi se odmarali, kovali planove i rastajali, pa krenuli putem kući. Na mjestu okupljanja smo uvijek sretali grupu dječaka koji su bili u prolazu. Nisu bili veći od nas niti manji, niti bolje odjeveni niti obučeni, niti su imali drugačiju boju kože. Međutim, postojalo je nepisano pravilo da se niko ne smije družiti sa njima, čiji razlog mi nije bio poznat ali nisam postavljao mnogo pitanja. Društvo u kojem sam se nalazio je bilo itekako zabavno. Nakon još jednog vikenda provedenog na selu i sticanja nezaboravnih sjećanja, uputio sam se kući.

Na putu do kuće moga amiđe kod kojeg sam boravio preko vikenda, stajao je jedan hrast ispod kojeg sam zatekao jednog od dječaka iz druge grupe sa kojom se nismo toliko družili. Bio je potpuno sam, sjedio je pored puta čućeči te kako sam se približavao dječaku začuo sam jecanje i plač. Primijetio sam biciklo pored dječaka koje je bilo u komadima. Koljena su mu bila krvava i očigledno mu je bila potrebna pomoć. Istog momenta priđem, upitam šta se dogodilo uprkos poznatoj barijeri između naše grupe dječaka i njegove. Tu smo bili samo nas dvojica, pomislio sam. Nakon što sam ga upitao zašto plače i da li se nešto dogodilo, samo mi je kazao da ne želi nikakvih problema. Pomogao sam mu da ustane i sklopi biciklo koliko je to bilo moguće nakon čega mi je rekao da se zove Goran. Otpratio sam ga do kuće jer je bilo očigledno da su ga dječaci iz njegove grupe, iz meni tada nepoznatog razloga napali. Dešavalo se to često i sa našom grupom, ulazili bi u svađe koje smo jedino znali riješiti fizičkim obračunima. Zatim bi nas stariji prolaznik koji bi slučajno naišao putem, razdvojio i natjerao na nasilno pomirenje, nešto slično aktu Amerike na Balkanu krajem devedesetih.

Naime, Goranove roditelje sam upoznao te prepričao kako sam zatekao Gorana. Njegova majka pri mom odlasku kući ispruži ruke u kojima je zamotala komad tople pite da ponesem kući kao znak zahvalnosti. Nikad nisam zaboravio te ruke, niti ću ih ikada isprati iz mora sjećanja djetinjstva. Jako izgrebane ruke, pune žuljeva na dlanovima ispod svakog prsta a vrhovi prstiju napukli od teškog rada, pretpostavljao sam. Prepoznavao sam te ruke, dosta su ličile na ruke moje majke. Sjećam se da sam na putu do kuće pomislio na trenutak, kako moja majka ne poznaje njegovu a iste ruke imaju? Dječiji apsurd ili možda ne, svakako na tome se i završilo naše prijateljstvo. Gorana sam viđao samo izdaleka kada bi se njegova grupa i moja susretale. Gledali smo se zbunjeno, mislim da obojici nije bila jasna barijera koju nismo mogli vidjeti ali je opet čvrsto stajala između nas.

Prošlo je desetak godina poslije svih dešavanja, druženja su naravno prestala, većina nas je već odavno napustila državu, mnogi ako ne i svi zbog nezaposlenosti. Neki su se oženili, neki zaposlili u jake firme, dok neke vidim s vremena na vrijeme na ulici spuštene glave u prolazu. Razmišljam gdje je Goran sada i šta radi, gdje su životne struje njega ponijele dok sjedim ispod starog hrasta i odmaram se u njegovom hladu. Stari hrast me podsjetio na Gorana jer isti hrast, gotovo identičan, stajao je na mjestu gdje sam ga zatekao. Imam još nekih desetak kilometara, mislim se i nastavim put. Danas se završava zadnji a i za većinu najteži dan Marša mira. Kolona se kreće prema famoznom Kameničkom brdu za kojeg preživjeli tvrde da ne postoji niti centimetar tla koji nije natopljen krvlju. Putem sam sreo oči preživjelih koji su se vratili svojim kućama iz kojih su bili protjerani nakon rata. Neki su zatekli kuće opljačkane, a neki samo pepeo. Većina preživjelih iz mjesta kroz koje kolona prolazi dočeka kolonu sa strane puta. To su gotovo sve žene koje su same i nalaze se u kasnoj dobi života čiji su muževi u ratu odvajani i streljani u masovnim grobnicama. Oči preživjelih žena koje su pozdravljale kolonu su govorile više nego što mogu hiljade riječi. Ponosne, odvažne čak i nasmijane uprkos golgotama koje su prošle, njihovo lice sija vedrinom.

Na neka dva do tri kilometra od Potočara sa strane puta nalazi se štand na kojem stoje osvježenja za učesnike Marša mira poput lubenice, kafe i čaja. Ništa od toga nije neobično, čitavom dužinom puta imate slične štandove. Uzimam kafu i pozdravljam ženu koja stoji iza štanda i sa grandioznim osmijehom pozdravlja sve prolaznike. Srdačno se zahvaljujem, ulazim u tipičan razgovor dok odmaram kod štanda. Nakon par minuta odmaranja, kroz razgovor saznajem da je žena za štandom izgubila supruga u ljetu 95. godine, te da su joj oba sina nestala.

Nakon šutnje od nekih tridesetak sekundi, dopunjava prazne plastične čaše – vodom, kafom i čajem za učesnike.

– Sjedi malo, nano, odmori se. Sunce ne planira prestati danas – rekao sam joj u nadi da će odmoriti, vidjevši koliko je iscrpljena dok dijeli osvježenja.

– Ma kakav odmor, sine, vi ste se umorili što pješačite, nisam ja – reče, kao da je već isto upitana više puta od početka dana.

– Ne možeš sve stići, nano. Ima nas preko hiljade učesnika. Imaš li nekoga u komšiluku da ti pomogne ? – upitao sam je.

Najčešće, ako ne uvijek, mjesta osvježenja su bila u selima kroz koja smo prolazili na putu Marša mira. Iako pola puta kojim se pješaći su nenaseljena područja – planine, šume, pusta polja i livade na kojima nema nikog osim učesnika. Dobrim dijelom puta prolazimo kroz sela, od kojih je svako osjetilo posljedice masovnog etničkog čišćenja koje se desilo na prostoru općine Srebrenica i šire. Ljudi koji uslužuju osvježenjima učesnike Marša mira su upravo preživjele osobe od kojih svaka ima svoju priču – način na koji su doživjeli taj užasan vremenski period. Dobro se sjećam jednog starijeg gospodina koji je na putu umjesto osvježenja, nudio svoje primjerke knjige. Knjiga je bila autobiografski zapis o ratu i dešavanjima koja su zadesila njega lično. Uspješno sa nekolicinom komšija je uspio odbraniti svoje selo na period od godinu dana na nevjerovatan način. Za one znatiželjnije čitaoce, knjiga je „Kamenica u paklu opsade“ a stariji gospodin je Muhamed Omerović.

Vraćajući se na razgovor sa nanom, nana mi odgovori na moje pitanje da li joj ima neko pomoći:

– Niko, sine moj, sama sam ostala ovdje poslije rata. Moji se nikada nisu vratili. Par komšija što su ovdje bili, sve djeca dovela sebi u nekakve Švajcarske i Holandije

Nakon rečenog, krenuo sam nastaviti za kolonom a istovremeno bih zauvijek ostao, kao da je nana imala neku gravitacijsku silu oko koje se sve okreće. Tu silu istinski nisam mogao odgonetnuti – da li je zasnovana na naninoj dobroti ili strahotama kroz koje je prošla. Konstantna vedrina i osmijeh nane sa mojim saznanjem o njenoj prošlosti činilo bi svako moje neraspoloženje i mrzovoljnost grijeh protiv čovječnosti i mog naroda. Nakon par trenutaka, nana nastavi da mi se obraća – sipajući limunadu u prazne čaše, dok je cijelo vrijeme pričajući zadržavala pogled na štandu.

- Eh, moj sine, nisu oni lišće sa grana da samo tako padnu pa da ih niko ne nađe. Znaš kako su se oduševili kolaču te zadnje noći što sam napravila. Našla nekog brašna, ulja napravila nešto nabrzinu. Nismo struje imali, žao mi što ih nisam ni vidjela kako treba. Ali dođu oni meni u san često, nagledam ih se. Da mi je samo da ih nađem i da znam barem gdje su. Da se i ja mogu sa sinovima svojim uslikati pa makar to bio i kabur. Svi ste vi moja djeca sine moj, pa i njihova djeca. Ja njihovoj djeci ne bih nikad ni trn ruže zaželjela da ih ubode. Nama ne treba sažaljenje, samo podrška i razumijevanje.

Nakon ovoga osjetio sam kao da se otvorila ogromna crna rupa u meni i počela da sve pred sobom guta. Težinu riječi nane samo čovječja duša može podnijeti, životom sam siguran da brda i planine, planete i zvijezde kolapsirale bi istog momenta kada bi imale moć razumijevanja riječi nane. Praznina koja se ni u svemiru ne nalazi nalazila se unutar mene. Nisam više osjećao ni glad, ni žeđ, ni umor. Sutradan ulazim u Potočare i vidim nepojmljivu količinu bijelih nišana koji se protežu koliko i pogled koji budi toliko emocija koliko i pitanja. Gledam ogledalo čovječanstva u majci, sestri, neni koja sjedi sama pored bijelog nišana i ne smeta joj tridesetak stepeni koje Sunce pruža kao da želi da obasja svaki centimetar Srebrenog grada kako se više nikada ne bi prikrila nijedna užasnost na ovom mjestu. Nijedan Hollywood ne može osmisliti heroje niti heroine veće od heroja i heroina koje sam gledao svojim očima kako grle mezare i grobove svojih najdražih koji su monstruozno pogubljeni samo zbog svoga imena ili u nekim slučajevima prezimena. Nakon dženaze napuštam memorijalni centar u pokušaju da izbjegnem gužvu ali koliko god smjelo izveo poduhvat bilo je neuspješno. Nikada više ljudi na jednom mjestu nisam vidio a da svaki čovjek djeluje kao da ne primjećuje nikoga oko sebe. Nekako sam došao do dokumentarnog centra gdje sam posmatrao različite objekte koji su bili na izložbi kao materijalni svjedoci terora i užasa na ovim prostorima. Objekti koji su svjedoci izdaje i kukavičluka međunarodne organizacije UN-a koja se nalazila na ovim prostorima u vrijeme dešavanja genocida i sve nijemo posmatrala. Nakon obilaska dokumentarnog centra odlučio sam se uputiti u Memorijalni muzej Srebrenice gdje kada sam došao, ispred me dočekao mladić koji mi je saopćio na moje čuđenje da je sve zaključano i da je muzej zatvoren.

– Apsurdno je da je zatvoren na dan obilježavanja genocida, kada se u Potočarima nalazi najveći broj posjetilaca – rekao sam.

– Žao nam je, dođite sutra – je odgovor koji sam dobio.

U nevjerici zbog onoga što slušam, začujem kako neko dovikuje iz daljine:

– Ni tebe ne puštaju?

Stajao je tu Goran kojeg sam odmah prepoznao iako se nismo vidjeli godinama. Zagrlio sam ga i pozdravio srdačno na šta on reče:

– Pa gdje si, čovječe?

Za trenutak sam zastao, posmatrajući ga s divljenjem, kao da pokušavam odgonetnuti da li je to onaj isti dječak kojeg sam nekada našao pored puta u suzama s polomljenim biciklom.

– Ma živ, nego šta! Hajde, sjedi da se ispričamo. Otkud ti ovdje? – rekao sam, sjedajući na klupu u blizini.

Goran odgovori:

– Otkud ja? Svake godine sam ovdje.

– Šta se dešava sa muzejom? Dvadeset i devet godina kasnije, pokušavaju da prikriju zločine. Otvoren je muzej čitavu godinu, osim za 11. juli... – rekao sam.

Goran izvadi iz džepa cigaretu te je vješto zapali, odmah sam znao na osnovu načina na koji je zapalio cigaretu da je pušač već godinama. Nakon što je zapalio svoju cigaretu izvadi kutiju cigareta te ponudi i mene. Na našim prostorima se pod određenom dozom nesvjesno podrazumijeva da konzumirate cigarete čim sjednete za volan ili pobjegnete prvi put sa časa. Odbio sam cigaretu, usmjeravajući razgovor dalje na Gorana. Goran ispusti prvi dim cigarete, pogleda u daljinu, kao da čitav teret otpuhuje prvim dimom i reče:

– Svjestan nego šta, priča se da su prilikom ekshumacije nedavno pronašli mrtvačke kese čija proizvodnja datira poslije rata...

– Čuo sam i ja za to, nego reci mi vidiš li, čuješ li se još s nekim od naših? – upitao sam.

Goran me pogleda iznenađeno na trenutak pa reče:

– Nikoga, samo tebe i mogu ti reći drago mi je. A kažeš naših, uvijek smo bili naši i njihovi zar ne? Kako kod vas tako i kod nas.

- Jeste, ko klinci uvijek smo se dijelili, nismo ni mi znali zbog čega i zašto ali smo se dijelili, kao kad smo naučili od starijih. Mlađi za sve krive starije, stariji sve prebacuju na mlađe. Intrigantno da od svih „mojih“ tebe sretnem ovdje, koja slučajnost. Nego čujem, dok je ostala raja trbuhom za kruhom otišla na Zapad ti si fakultet upisao, saznao sam od tvoje majke. Sretnem je par puta u godini na gradskoj pijaci, dođe maksuz da tvojima kupi povrća. Teta Slavica vas je uvijek pazila i čuvala. Kako je ona? Još pamtim ukus one pite, ne mogu to zaboraviti a većinu igara jesam.

Nasmija se Goran, blago pogleda u daljinu i reče:

– Tu nam se negdje nalazi suživot, u toj maslanici i u tom biciklu, dobro su moji, drže se još, moraju.

Pozdravio sam se sa Goranom te nastavio daleki put kući, kasnio sam na autobus za Zenicu ali nisam bio jedini. Ušao sam i odmah tražio mjesto do prozora i srećom mojom našao. Uvijek sam smatrao kao nužnu obavezu sjesti do prozora u bilo kojoj vrsti prijevoza. Mjesto do prozora uvijek nudi dimenziju više nego ostala mjesta. Dimenziju koja je uvijek omogućavala da se zadubim u tonove pejzaža koje smo prolazili putem. Također, služilo je kao pokretač na sjećanja najljepših momenata sa putovanja.

Gledam zamišljeno kroz prozor autobusa, na koji polako padaju prve ljetne kapi kiše i razmišljam o Goranovim riječima. Mora da i Goran živi u konstantnoj prijetnji od rata. Siguran sam, bezbroj puta je u svojoj kući čuo riječi: „ne sluti ovo na dobro“. Mora da je i on vidio dugačke redove ljudi koji se prostiru ispred gradskih banki zbog unešene panike među ljudima. Ne znam kako ga nikada nisam sreo kada se više puta žurilo kupovati namirnice zbog mogućeg ponovnog rata. Konstantno nastavljamo da beremo plodove sa drveta čije sjeme je zasađeno davno prije našeg postojanja.

Kiša koja se sada pretvara u pljusak utišava mi svojom bukom tok misli. Promjene moraju biti neizbježne poput ove kiše – kap po kap, korak po korak.

Islamović Tarik