Ponekad mi se čini
da koraci noći još uvijek odzvanjaju
u praznim hodnicima mog pamćenja.
U njima, zidovi nisu zidovi,
već hladne ruke što me hvataju
i guraju natrag,
u sobe bez svjetla,
u glasove što su odavno utihnuli,
ali im jeka nikada ne prestaje.

Na stolu stoji čaša,
u njoj mutna voda,
kao ogledalo koje ne želi odraziti
ni lice ni istinu.
Tako sam i ja bježao
od vlastitog pogleda,
od vlastitog daha,
kao da je grijeh u meni
imao oblik koji ne smijem imenovati.

Sada, kad sam stariji,
sjećanja mi dolaze poput stranaca,
donoseći miris izgubljenih godina
i gorčinu nepovratnih odluka.
I pitam se:
je li čovjek zauvijek vezan lancima onoga što je bio,
ili može hodati slobodan,
dok mu u stopalima još gori pepeo?

Sjene ostaju.
One ne traže oprost,
ne traže ni pravdu.
One samo sjede u tišini,
i čekaju da se sjetim
onoga što nikada nisam želio pamtiti.