Danas sam naišla na još jednu životnu raskrsnicu. /nastavi li ovako izgubit ću se/

Nazvala sam ju sličan se sličnom raduje.

Otrcano i već viđeno, znam.

Ali ova me učinila sretnom i pomislih da zaslužuje jednostavno ime.

Ova raskrsnica je drugačija od ostalih, kao da je došla zbog mene. /ali zaista samo zbog mene/

Drugačija je, jer nisam sama. Naprotiv, vrvi živim koracima drugih. Drugih, koji su mi slični. Drugih, koji biraju iste ciljeve. Drugih, koji sanjaju iste snove. Drugih, koji razumiju unutrašnjost mog bića.

Sjedim u kafiću gdje bezbrojne konverzacije teku u bekrajno ništavilo. Ispisujem neke stranice koje ne liče ni na šta i koje ne znače ništa. Buka je toliko tiha unutar ovog mjesta da je skoro ni ne primjećujem. Primjećujem samo razgovore koji su puni praznine, odsutni i odmaknuti od bilo kakve emocije. Osvrćem se oko sebe u nadi da ću vidjeti barem jednu emociju umjesto robotskog lica, ali uzaludno. Grad je siv, a ljudi oko mene uvučeni u taj mrak.

Ispred mene sjeda dobro poznato lice. /i ono je sivo/

Gleda me i priča o stvarima koje me se ne tiču baš nimalo, koje mi ne hrane dušu i guraju me u ništavilo. Ne volim praznoću i odsustvo srca.

Tada sam se i našla na raskrsnici gdje svi govore jezikom duše i srca. Gdje sam shvaćena, a ne samo polovično doživljena. Gdje mogu biti ja u potpunosti. Gdje mogu živjeti. Gdje želim živjeti.