U beskraju se nazire more.

U beskraju se nazire more.

U beskraju se nazire more.

Ponavljam koliko je potrebno da ubijedim samu sebe da se iza beskrajne crnine nalazi more. Svaki put kada osjetim užarenu krv kako kola venama znam šta slijedi.

Beskraj vrelih i teških kapljica koje silaze niz lice.

Možda ne one.

Možda samo taj osjećaj koji se vješto krije u stomaku i probode me svaki put.

Nije dvanaesti, ali to ne znači da manje boli.
Sunčano je stranom ulice kojom idem.
Sunce obasjava svaki pedalj koji pređem dalje, ali još uvijek ne znači da je lakše ili podnošljivije.
Sretna sam, stvarno jesam.
Nije privid.
Fotografišem.
Volim zabilježiti najzanimljivije momente kamerom, jer tada postaju opipljiva uspomena.
Fotografije ostavljam u kutiju na najvišoj polici.
Prašina ju stalno prekriva.
Izvini.

Neke fotografije leže na dnu kutije i baš nikada ne smognem snage da ih uzmem u ruke.
Previše su teške.
Ne mogu gledati ljude koji su se pretvorili u nebesku prašinu.
Bolno je, a ja sam sretna.
/nije privid/

Krajem oka ih pogledam kao da se želim uvjeriti da su još uvijek na svom mjestu.
Tada ugledam jedan osmijeh, par očiju koje prodiru u moju dušu i osjetim puls u ušima.
Osjetim taj tupi udarac.
Osjetim svaki stakleni ugao slike kako se zariva u moje oči.
Komadići stakla nepodnošljivo bole.
Stojim i šutim.
Krvarim, ali to niko ne vidi.
Plačem, ni to nije vidljivo.
Boli me, to se najmanje vidi.
Slike bole, iako nije dvanaesti.