Kažu mi da je pjesma zamrla davno,
ali ja još čujem njene note,
na stolu se navodno suši penkalo,
ruka koja po hartiji stvara,
već dugo nema dara.

Zašto u pomen dolaze golgote?

Poeziju u ruke svakom daju,
dovode je beznačaju,
ukrašenim riječima se pravdaju,
jer prave pjesnike guraju u stranu.



Pozorište navodno ne živi,
umjetnost ostavljaju tmini,
a iza svakog ćoška može da se nađe
neko kome daske život znače.

Odbijam im vjerovati,
sigurna sam da me lažu,
šta znam,
danas svašta kažu.