U šumu sklopljenog oka ponovo se nazire sunce.

Jučer je kišilo.

Danas je nebo poprimilo sivilo.

Dvanaesti je.

Mora biti sunce. Zahtijevam sunce!

Prebrzo se kolotečina života razljeva ispred mene.

Hodam što brže kako bih utišala misli i ponovo utonula u šum sklopljenog oka.

Tamo je mirno, sigurno.

Tamo je sunčano.

Tamo te mogu čuti. Pronaći.

Ni ne slutiš koliko se očajnički borim da te pronađem.

Usnila sam te nedavno, živopisnog, previše živog da bi bilo istinito.

Znala sam da više nije istina, ali sam svejedno uspjela prići ti blizu.

Osjetiti tvoju postojanost, zagrliti svaki djelić tebe.

Na javi sam osjetila da si tu, više nego prije.

Došao si tada, znam.

Gledajući kroz prozor vidjela sam sunce koje se probija kroz sivilo.

Dvanaesti je.

Tada sunce sija.

Jače. Ljepše.

Tada slikaš nebo.

Javiš mi se. Tu si. Znam. Nisam niti ću ikada zaboraviti.

Zbog tebe više gledam nebo.

Smiješ se dok sjediš na oblacima.

Jednom ću pronaći taj oblik koji mi te ukrao!

Možda ti se čini da pišem sretno, ne dozvoli da te zavaram, to je samo privid.

Slomljena sam na milion komadića kojima beskrajno nedostaješ.

Baš me zanima čime mjere nedostajanje?

Kako znaš kada više ne možeš izdržati?

Ne znam.

Idem dalje, navijaš za to.

Sve ovo sam mogla sažeti u jednu rečenicu:

Beskrajno mi nedostaješ, tražim te u svakoj boji neba i voljela bih da napustiš anđele te se vratiš među žive.

,ali vrisak nedostajanja jači je kada ih čitaš u prazninama između riječi. Možda te tako povučem odozgo.

Čuvaj mi se i čuvaj me, ja ću sve ostalo.

I da, budi sretan tamo.

Čuvam te unutar glave i volim zauvijek 🫀

Tvoja Nejla